Deset glavnih smjernica islamske intelektualne tradicije

Morate ga pronaći u sebi. Ipak, korisno je obazrijeti se na ono što su veliki učitelji kazali da bi dokučili prirodu njihove potrage. Kada na njih obratimo pažnju, ustanovljavamo da se slažu u velikom broju tačaka, iako su nastojali da koriste raznovrsne izraze. Spominjanje nekoliko ovih tačaka može nam pomoći da razumijemo šta su tačno predmoderni muslimanski intelektualci pokušavali da potvrde i ostvare. Dozvolite mi da ih svedem na deset:

Tevḥīd. Sva realnost je ujedinjena u svojemu principu. Sve u univerzumu dolazi od Boga i Bogu se vraća, i sve je potpuno i apsolutno ovisno o Bogu ovdje i sada, uvijek i zauvijek, u svakom vremenu i na svakom mjestu.
Vječno Božije svjetlo jeste permanentna prisutnost u stvorenom poretku. Odsijev ovog svjetla u ljudskom iskustvu je nazvano “intelekt” ili “duh” odnosno “srce.” Sve su stvari poznate ovom svjetlu, zato što je ono svjesni i svestrani obrazac prema kojem su nastali i univerzum i ljudska bića.
Kozmos je veličanstvena hijerarhija u kojoj je svaki nivo realnosti istovremeno prisutan, bez obzira na vremenski slijed. Ova hijerarhija je uređena na inteligentan način, u skladu s Božijom mudrošću, a počinje i završava u Božijoj svjetlosti.
Ovaj hijerarhijski kozmos je podijeljen na dva osnovna svijeta, vidljivi i nevidljivi. Nevidljivi svijet je domen duha, svjetlosti, inteligencije i svjesnosti. Vidljivi svijet je domen tijela, tame, neznanja i nesvijesti. Nevidljivo područje je bliže Bogu i mnogo stvarnije od vidljivog svijeta. Vidljivo, fizičko područje je najamorfniji, najmanje inteligibilan i najmanje značajan od svih realnih domena. S obzirom na svoju relativnu nestvarnost i svoj podređeni položaj, fizičko područje nema kontrolu nad duhovnim područjem, baš kao što stvorene stvari nemaju kontrolu nad Bogom.
Ljudska bića su jedinstvena u kozmosu. Bog ih je načinio na Svoju sliku i podučio ih svim imenima. Kao rezultat, sve što se nalazi u vanjskom univerzumu, nalazi se isto tako, suštinski i stvarno, u primordijalnom ljudskom jastvu poznatom kao fiṭra.
Kozmos je animiran s dva simultana kretanja. Prvo je centrifugalno kretanje od Izvora, drugo je centripetalno kretanje prema Izvoru. To je ono što je filozofska tradicija po adetu nazivala el-mebde‘ ve’l-me‘ād, “Izvor i Povratak.” Sufije su često koristile izraz el-ḳavs en-nuzūlī i el-ḳavs eṣ-ṣu‘ūdī, “silazni i uzlazni lûk.” Pitanja koja su ovdje razmatrana su kozmogeneza i eshatologija. Kada apostrofira činjenicu da se sve stvari prirodno i nužno vraćaju svojemu Ishodištu, Tradicija također govori o jedinstvenoj ljudskoj privilegiji dobrovoljnog povratka Bogu. Slobodno odabrati povratak je upravo raison d’être realizacije, a realizacija je drugo ime za dobrovoljni povratak. Ili, sufijskim jezikom kazano, dobrovoljni povratak omogućava da se “umre prije smrti.”
Uprkos ova dva kretanja – centrifugalno i centripetalno, silazno i uzlazno – inteligencija po sebi nikada ne napušta sopstveno nevidljivo i transcendentno carstvo. U svojoj najdubljoj prirodi, ljudsko sopstvo je neodvojivo od inteligencije, stoga ostaje neodredivo i iznad specifičnih ograničenja. Svaka specifična stvar i svako specifično gledište govori šta sopstvo nije. Sopstvo znade da nije ograničeno objektima svojega znanja ili konačnošću stvarî, niti ograničenjima ovoga stanovišta ili one nauke; ono svakako zna da posjeduje potencijal da percipira i spozna sve definicije i sva ograničenja. Otuda zna – ukoliko je samosvjesno – da nema inherentnih ograničenja. Ono zna da je slobodno, ne od ovoga ili onoga, već od svih stvari, od svega drugog doli Stvarnog.
Krajnji cilj religije i, uistinu, svih ljudskih nastojanja, jeste da probudi intelekt. Svjesnost o bilo čemu nije ništa drugo doli tračak intelekta, a postoje bezmjerne razine svjesnosti. Ljudi su različiti u svojim sklonostima za pronalaženje božanskog svjetla unutar sebe. Učenja poslanikâ, mudracâ i avatarâ se odnose na sve ljude te imaju za cilj da svakoga vode tome svjetlu; ispravno i iskreno slijeđenje ovih učenja će osigurati da ljudi pronađu svjetlo na primjeren način nakon smrti. Intelektualna tradicija je namijenjena da vodi one koji imaju kapaciteta da razviju svoju samosvjesnost kroz realizaciju ovdje i sada, bez čekanja na obećanja Budućega svijeta.
Naša pojedinačna sopstva su identična s našom sviješću o stvarima. Mi smo ono što znamo. Punina naše izvorne, urođene dispozicije – naša fiṭra – nalazi se u punini razumijevanja. Što više razumijemo, više jesmo ljudi. Što smo više zaboravni i nemarni, manje jesmo ljudi. U mjeri u kojoj oponašamo druge u intelektualnom znanju, nećemo aktualizirati našu fiṭru i krećat ćemo se dalje od ljudskog savršenstva.
Teorijska i praktična strana intelekta treba da bude razvijena u harmoniji. Uloga teorijske strane je da poznaje stvari kakve one uistinu jesu, a uloga praktične strane je da razaznaje ispravno djelovanje i lijepo ponašanje.