Osvrt na dvije odluke Evropskog suda pravde (ECJ) o hidžabu

 Pred Evropskim sudom pravde sa sjedištem u Luksemburgu tokom 2015. god. pokrenuta su dva prethodna postupka po pitanju nošenja hidžaba na radnom mjestu. Ova dva prethodna postupka su pokrenuta na zahtjev nacionalnih sudova u Belgiji i Francuskoj. Ovo je po prvi put da Evrospki sud pravde odlučuje o hidžabu.

Da bismo bolje shvatili značaj i pravnu snagu ovih odluka smatram za potrebno pojasniti nadležnost Evropskog suda pravde. Prethodni postupak omogućuje sudovima država članica Evropske unije da, u okviru postupka koji se pred njima vodi, upute Evropskom sudu pravde pitanja o tumačenju prava Evropske unije ili o valjanosti nekog akta Evropske unije. Evropski sud pravde ne rješava spor koji se vodi pred nacionalnim sudom i ne odlučuje o meritumu. Na nacionalnom sudu je da predmet riješi u skladu s odlukom Evropskog suda pravde. Ta odluka jednako obvezuje i druge nacionalne sudove pred kojima bi se moglo postaviti slično pitanje.

Predmet C-157/15, Samira Achbita protiv G4S Secure Solutions

Poduzeće G4S 12. februara 2003. zaposlilo je Samiru Achbitu, vjernicu muslimanske vjeroispovijesti, kao recepcionarku. U vrijeme kad je S. Achbita zaposlena, u društvu G4S nepisano pravilo zabranjivalo je radnicima da na radnom mjestu nose vidljive simbole svojih političkih, filozofskih ili vjerskih uvjerenja.

Dana 29. maja 2006. radničko vijeće društva G4S odobrilo je izmjenu internog pravilnika, koje je stupilo na snagu 13. juna 2006. U njemu je propisano da je „radnicima na radnom mjestu zabranjeno nositi vidljive simbole svojih političkih, filozofskih ili vjerskih uvjerenja odnosno vršenje svih obreda koji iz njih proizlaze“. Dana 12. juna 2006. S. Achbiti otkazan je ugovor o radu zbog ustrajnog iskazivanja želje da na svom radnom mjestu nosi mahramu na glavi. Tu odluku S. Achbita je osporavala pred belgijskim sudovima.

U postupku koji je pokrenut pred Kasacijskim sudom Belgije postavljeno je prethodno pitanje Evropskom sudu pravde o Direktivi o jednakom postupanju pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja[1] Evropske unije. Belgijski sud u bitnome želi znati predstavlja li zabrana nošenja mahrame na glavi koja proizlazi iz općeg internog pravila privatnog preduzeća direktnu diskriminaciju.

Evropski sud pravde je utvrdio da se interno pravilo društva G4S odnosi na nošenje vidljivih simbola političkih, filozofskih ili vjerskih uvjerenja, te da stoga bez razlike obuhvaća svako iskazivanje takvih uvjerenja. To se pravilo stoga na jednak način odnosi na sve radnike poduzeća, propisujući im na općenit način i bez ikakve razlike obavezu neutralnosti u pogledu odijevanja. Iz elemenata spisa kojim Evropski sud pravde raspolaže ne proizlazi da je to interno pravilo na S. Achbitu primijenjeno drukčije nego u odnosu na druge radnike društva G4S. Stoga takvo interno pravilo ne uspostavlja različito postupanje koje se direktno temelji na vjeri ili uvjerenju u smislu Direktive.

Evropski sud pravde, međutim, ističe da nije isključeno da nacionalni sud može doći do zaključka da interno pravilo uspostavlja različito postupanje koje se indirektno temelji na vjeri ili uvjerenju, ako se utvrdi da naizgled neutralna obveza koju to pravilo sadržava zapravo dovodi u neravnopravan položaj osobe određene vjere ili uvjerenja.

Međutim, takvo različito postupanje ipak ne predstavlja indirektnu diskriminaciju ako je opravdano legitimnim ciljem i ako su sredstva za postizanje tog cilja primjerena i nužna. Ističući da je nacionalni sud pred kojim je pokrenut postupak jedini nadležan za odlučivanje je li i u kojoj mjeri interno pravilo u skladu s tim zahtjevima.

Evropski sud pravde navodi da je legitimna poslodavčeva želja da prema svojim javnim i privatnim klijentima prikazuje imidž neutralnosti, osobito kad uključuje samo radnike koji stupaju u kontakt s klijentima. Naime, ta se želja odnosi na slobodu poduzetništva, koja je priznata Poveljom.

Osim toga, zabrana vidljivog nošenja simbola političkih, filozofskih ili vjerskih uvjerenja može osigurati dobru primjenu politike neutralnosti, pod uvjetom da se ta politika uistinu slijedi na doslijedan i sustavan način. S tim u vezi, nacionalni sud mora provjeriti je li društvo G4S, prije nego što je S. Achbiti otkazalo ugovor o radu, uspostavilo opću politiku koja se u tom pogledu primjenjuje bez ikakve razlike.

Stoga Evropski sud pravde je zaključio da zabrana nošenja mahrame na glavi koja proizlazi iz internog pravila privatnog poduzeća kojim se zabranjuje vidljivo nošenje svih političkih, filozofskih ili vjerskih simbola na radnom mjestu ne predstavlja direktnu diskriminaciju na temelju vjere ili uvjerenja u smislu Direktive.

Nasuprot tome, takva zabrana može predstavljati idirektnu diskriminaciju ako se utvrdi da naizgled neutralna obaveza koju ona predviđa zapravo dovodi u neravnopravan položaj osobe određene vjere ili uvjerenja. Međutim, takva indirektna diskriminacija može biti objektivno opravdana legitimnim ciljem, kao što je poslodavčeva želja da u odnosima sa svojim klijentima slijedi politiku političke, filozofske i vjerske neutralnosti, ako su sredstva za postizanje tog cilja primjerena i nužna. Te uslove dužan je provjeriti belgijski Kasacijski sud.

Predmet C-188/15, A. Bougnaoui i ADDH

Asma Bougnaoui od oktobra 2007. je zaposlena kod privatnog poduzetnika Micropolea. Asma Bougnaui je na radnom mjestu nosila mahramu na glavi. Nakon pritužbe od strane klijenata društvo Micropole je zatražilo od Asme da više ne nosi mahramu. Asma Bougnaoui tomu se usprotivila, pa joj je slijedom toga otkazan ugovor o radu. Ona je tu odluku o otkazu ugovora o radu osporavala pred francuskim sudovima.

Francuski Kasacijski sud je pitao Evropski sud pravde može li se poslodavčeva namjera kojom se vodi računa o klijentovoj želji da njegove usluge više ne pruža zaposlenica koja nosi mahramu na glavi smatrati „stvarnim i odlučujućim uslovom za obavljanje zanimanja“ u smislu Direktive.

Evropski sud pravde je odgovorio na način da se poslodavčeva namjera kojom se vodi računa o klijentovim željama da njegove usluge više ne pruža zaposlenica koja nosi mahramu na glavi ne može smatrati stvarnim i odlučujućim uslovom za obavljanje zanimanja u smislu te Direktive.

Slabija zaštićenost diskriminacije po osnovu vjere

U predmetu Asma Bougnaui Evropski sud pravde je donio odluku u korist zaštite radnice i odbio je mogućnost tumačenja Direktive da poslodavac može zabraniti vjersko izražavanje na zahtjev klijenata. To je očekivana odluka i svakako je treba pozdraviti.

Međutim odluka u predmetu Samira Achbita protiv G4S Secure Solutions izaziva određene kontroverze. U prvom redu mislim na definisanje legitimnog cilja, „poslodavčeva želja da u odnosima sa svojim klijentima slijedi politiku političke, filozofske i vjerske neutralnosti.“

Otvaraju se nova pitanja kao što je u prvom redu značenje termina „neutralnosti“ u privatnom sektoru. Da li neutralnost znači isključenje svih vjerskih simbola ili znači podjednako poštivanje vjerskih i nevjerskih simbola. Ovdje naravno mislim na vjerske simbole ličnog karaketra (predmet odjeće, lični izged), a nikako na vjerske simbole istaknute na zidu ili na drugi način za koje bi razumni posmatrač stekao dojam da određena firma zastupa određeni vjerski svjetonazor. Po mom mišljenju, ako se dozvoli isključenje svih vjerskih simbola (ličnog karaktera) u tom slučaju se ne radi o neutralnosti nego o antireligijskom ponašanju.

Cijeli tekst u printanom izdanju

[1] Direktiva Vijeća 2000/78/EZ od 27. novembra 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja.

[2] ResPublika: http://www.respublica.org.uk/wp-content/uploads/2016/11/Religious-Liberty.pdf