Kakva nam je ekološka svijest?

Do zastrašujuće visokih vrijednosti ovo onečišćenje je prisutno tokom zimskog perioda u našim većim gradovima poput Sarajeva, Zenice, Tuzle, ali i u drugim gradskim sredinama, pa čak i u mnogim selima. Ovo onečišćenje uglavnom je uzrokovano sve većom upotrebom ugljena u industrijskim ložištima, toplanama, privatnim ložištima kao i sagorijevanjem goriva u motornim vozilima. Međutim, onečišćenje zraka nije jedini ekološki problem, već je samo jedan u nizu ekoloških problema sa kojima se suočava BiH, zemlje regije, pa i cijeli svijet u globalu. Nedavno je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) obznanila podatak da godišnje zbog onečišćenog okoliša umre 1,7 miliona djece mlađe od pet godina. Zato se svima nama nameće nekoliko sudbinski važnih pitanja: kakva je naša ekološka svijest i koliko smo ekološki osviješteni, šta možemo učiniti kako bismo zaštitili našu životnu sredinu, koliku ulogu može imati religija u jačanju ekološke svijesti?

Hoće li nam „zaštita“ doći glave?

„Pojavio se nered na kopnu i moru, zbog onoga što čine ruke ljudi...“(Kur'an, 30:41)

Ako je suditi po onome što možemo da primijetimo i osjetimo, rekli bismo da se ponašamo tako, kao da ekološke svijesti uopšte nemamo. Dovoljno je pronicljivom posmatraču da prohoda nekim našim gradovima, selima, šumama, izletištima, da se nadnese nad obale naših rijeka i potoka i sve će mu biti jasno. Zamijetit će kako su nam šume izmasakrirane i kako se neplanski i nasumice vrši njihova sječa, a da tu sječu ne prati adekvatno pošumljavanje. Bez obzira što šume, pored zraka i čiste vode spadaju u najvažnije i najdragocjenije planetarne resurse i što su iznimno važne za sveukupni lanac biljnog i životinjskog svijeta, one su kod nas u BiH, a i u mnogim dijelovima svijetu izložene masovnom uništavanju, više zbog kapital-interesne eksploatacije negoli radi proširivanja poljoprivredenog zemljišta. Stradanje šuma zbog kiselih kiša je posebna priča. Eksperti procjenjuju da šume godišnje atmosferi daju približno 86 milijardi tona kisika, a s druge strane apsorbiraju 119 milijardi tona ugljen dioksida. Pitamo li se, hoće li biti prekasno za katarzu ukoliko se ovim tempom nastave uništavati šumski resursi. Nadnesemo li se nad obale naših rijeka, vidjećemo da su toliko zagađene, zatrpane mnogovrsnim otpadom, da se s pravom pitamo je li uopšte u njima život moguć. Neke naše rijeke i potoci su postali velike deponije smeća (plastična i staklena ambalaža, tekstil, elektronički uređaji, zastarjeli kućanski aparati itd.) a da ne spominjemo činjenicu da u mnogim mjestima kanalizacija i otpadne vode direktno idu u rijeku ili potok, bez ikakvih separatora, filtera i prečišćivača. Brojna su naša naselja i sela u kojima nije sistemski riješeno pitanje odvoza smeća i otpada na neku od regionalnih deponija. U takvim slučajevima, gdje nije adekvatno regulisano ovo pitanje, niču divlje deponije i to uglavnom negdje pored puta, na obalama obližnjih rijeka ili potoka, nekom šumarku ili proplanku. Pogotovo je opasno i rizično ako se te deponije nalaze u nekom vodozahvatnom području. Stoga, iako spadamo u red zemalja bogatih vodom, zbog naše nebrige i neodgovornog odnosa spram životne sredine, suočavamo se sa situacijom da imamo sve veći broj slučajeva gdje građani imaju problem ne samo sa bakteriološki, već i sa hemijski neispravnom vodom. Od ukupne vodene mase na zemlji, samo 2,5% otpada na slatke (pitke) vode, dok 97,5% otpada na morsku slanu vodu. Problem je i to što je 68,7% pitke vode koncetrirano na zemljinim polovima u ledenjacima i sniježnim nanosima na Antarktiku i Arktiku. Malo više od 1% otpada na jezera i riječne sisteme a 29,9% na podzemne rezervoare. Iako su riječni tokovi najskromnijih mogućnosti, stječe se dojam da su oni najviše ugroženi, ne samo zbog kanalizacija i otpadnih voda, već i zbog činjenice što je sve više ljudi upućeno na njih, ne samo zbog pitke i industrijske vode već i zbog navodnjavanja poljoprivrednih površina. Zbog nedostatka pitke vode u svijetu godišnje umire oko 4 miliona djece mlađe od pet godina. Relevantne baze podataka sugerišu da su bolesti svake druge osobe koje se klinički tretiraju, povezane sa nedostatkom čiste i konzumiranjem zagađene vode. Nije rijetkost, posebno u sušnim i oskudnim područjima, vidjeti prizore zajedničkih pojila za stoku i za ljude. Organizacija za hranu i poljoprivredu UN-a (FAO) prognozira da će se u narednih pedeset godina skoro sedamdeset zemalja svijeta suočiti sa ozbiljnim nestašicama pitke vode. Umjesto što svake godine trošimo milione na uvezenu vodu, naši poduzetni i poslovni ljudi trebali bi iskoristiti pogodnosti i komparativne prednosti ove zemlje koja je bogata vodom, te krenuti u masovno flaširanje vode i pokušati se kvalitetom otvoriti premu međunarodnom tržištu. Suvišno je govoriti o tome da će se budući ratovi voditi zbog vode, a ne zbog nafte. U ovom vremenu svjedoci smo i svakovrsnih kontaminacija tla i obradivih površina. Ljudi sve više pribjegavaju upotrebi umjetnih gnojiva i različitih hemijskih supstanci (pesticida, herbicida), te navodnjavanja iz zagađenih vodotoka kako bi ostvarili bolje prinose u poljoprivredi, ratarstvu i voćarstvu. Hoće li nam ta „zaštita“ doći glave? Vođen kapital-interesom, današnji čovjek ne razmišlja mnogo o posljedicama već samo o kvantitetu. Kupiti voće ili povrće danas je mač s dvije oštrice, jer ne znamo do kojih je razmjera i čime je sve tretetirano. Ono što zabrinjava kod današnjeg čovjeka je i činjenica da ono što proizvodi za sebe i svoje bliže ničim ne tretira ili možda u manjoj mjeri, a ono što ide na pijacu, tržnicu ili za izvoz može se tretirati i po nekoliko puta bez čvrstog pridržavanja uputstava za upotrebu prilikom tretiranja različitim hemikalijama. Dodatno zabrinjava i ponašanje našeg čovjeka koji u proljetnom periodu prilikom uništavanja korova i pripremanja njiva i voćnjaka za tekuću sezonu neodgovornim ponašanjem izazova mnoge požare paleći raznovrsno rastinje.

Cijeli tekst u printanom izdanju