BiH: Desetine tona povrća i ove godine u plastenicima porodice Muhović iz Goražda

Mnogo rada, muke i truda potrošeno je u proteklih dvadesetak godina kako bi porodica Muhović iz Gornjih Kazagića kod Goražda postala jedan od najvećih proizvođača povrća u ovom gradu. Braća Emir i Edin Muhović zapaljenu kuću i zaraslo imanje obnavljali su najprije sa roditeljima, a posljednjih godina s njima je i Emirova supruga Amina, te dvoje njihove djece. Plastenike pravljene od drveta vremenom su mijenjali oni savremeniji, broj plastenika je rastao, a s njim i količine povrća koje svake godine završi kod kupaca u Goraždu i Sarajevu.

- Nekakva želja je postojala uvijek da imamo nešto svoje, da radimo za sebe. S tim da smo bili na ovom podneblju, da imamo dosta svoje zemlje, imamo vodu, imamo prilično dobre uslove za to. I tako je krenulo. Ono smo nešto ispočetka, po završetku škole kad smo bili mladi, kretali za nekakvim poslovima, ali nismo se našli u tome. I onda smo krenuli s ovim, tako smo se uklopili i svake godine smo išli naprijed, proširivali i evo i dan danas idemo naprijed, svake godine se pomalo proširujemo - rekao je za agenciju Anadolija Emir Muhović u pauzi jesenje berbe paprika i paradajza koji su uprkos lošim vremenskim uslovima tokom sezone i ove godine izdašno rodili.

Preciznu evidenciju nemoguće je napraviti, ali tri člana porodice svake godine proizvede nekoliko desetina tona krompira, luka, paradajza, paprike, krastavca, graha i drugih kultura, dok istovremeno brine i o kravama i stadu ovaca.

- Velike su količine. Prošle godine smo četiri tone samo krastavice proizveli. Paradajza i ovoga, maltene to je nemoguće i upisati, jer mi po pet, šest plastenika toga posijemo, a imaju od 200, 300, po 150 kvadrata i tu bude po nekoliko tona. Onog rozog paradajza jedan plastenik dao je možda tri tone, jer stvarno je bio lom. Rodio - pričao je Edin Muhović.

Oko 4.000 kvadratnih metara plasteničkog prostora obrađuje porodica Muhović. Pandemija koronavirusa privremeno je zaustavila izgradnju novih, za koje su materijal već nabavili, ali do zime će nići i oni. Nije sve uvijek izgledalo sjajno, posao se ni danas neće uraditi sam, ali složna braća posebna su i po tome što ne čekaju pomoć, već sve što imaju sami su stvorili.

- Kad smo bili povratnici, kad smo se tek vratili 1997., 1998. godine, tražili smo. Tad su bile aktuelni, dijelili su se motokultivatori, stoka … Na nekakvim smo se prijavljivali tim, ali nikad ništa nismo uspjeli da dobijemo - kazao je Emir Muhović.

Nešto se mora raditi, da bi se živjelo, a ono što radiš moraš i da voliš, jednostavno objašnjava Edin Muhović. Radi se “od mraka do mraka”, a nekada i noću, sa rudarskim baterijama na glavi, kako bi se posao završio i roba stigla isporučiti.

- I sad to koristimo, nije to još zastarilo, i sad taj model mora nekad recimo kad krene puno robe, kad se traži, nemoguće je za dana da to stigneš. Moraš da poštuješ mušteriju s kim radiš, ne može drugačije. Neko dođe do ideje da sutra pravi ajvar i kaže možeš li mi dovući papriku ujutro do sedam sati. Bateriju na glavu i traži papriku, beri, vozi pod svjetlo, preberi, namjesti, popakuj i vozi. Nekad se znalo u 10 ili 11 voziš, nema, tako to mora - kroz smijeh naglasio je Edin Muhović o radu u trećoj smjeni njegove male firme.

Časno i pošteno, ovi vrijedni ljudi žive od svoga rada. Mnogo je odricanja na njihovom putu, ali svjesno ih prihvataju, jer drugačije ne bi umjeli.

- Nema mora, nema odmora, nema vikenda, izleta … To ako uspiješ jedan – dva izleta da prirediš tokom godine, to ti je to, da izvedeš djecu, s djecom da izađeš, eto to ti je. Nema praznika, nema odmora - istakao je Emir.

Nakon jesenje berbe nema pauze, nego se zemljište čisti, đubri, ore, siju se salata, špinat i luk, koji se beru krajem februara. Tada počinje sjetva mladog kupusa i ostalog povrća, pa sve ide ukrug. Većina zemljišta koje je i na povoljnijem geografskom položaju zapušteno je, a Muhovići pored svoje obrađuju i tuđe njive. Zvuči nevjerovatno, ali sve uspiju stići. Često su umorni, ali sretni, jer kažu da bi i u bilo kojoj fabrici puno radili, ali ne za sebe.

- Sigurno možeš sebi zaraditi prosječnu platu od Federacije, da ti ostane, k’o pojedincu mjesečno. Isplati se sigurno. Jes’ da je to malo rad, šta ja znam, ko je navik’o, ali danas je… Nekad je to bilo teško. Recimo, danas to nije toliko ni teško. Danas sve imaš sredstva pomaganja. Ti danas imaš od folija, od navodnjavanja, sistema, kontejnera, ne moraš praviti nekakve bazene, ti možeš u tome da prevoziš vodu. Imaš ostalu mehanizaciju, kosilice, kopačice, za ogrtanje, za ono… Slabo se toga radi ručno. Mi posijemo krompir, ovdje nikad nije došla motika, nema ona nikakve potrebe ništa da radi. Ima znači da se izore plastenik, da se isfreza, to odradi mašina. Jedino možda malo grablje plastične da razgrabiš tu lijehu i to je to što se tiče kopanja. Ma ono, naporno je sve, ali nije to toliko crno k’o što narod misli. Može se to, sve se odradi - rekao je Edin Muhović.

Pitali smo Emira, kada bi bio u prilici da posao na njivama zamijeni sa nekim kancelarijskim, nekakvim na budžetu, gdje je plata sigurna i redovna, a napora nema puno, da li bi pristao.

- Ma ne mogu. Ne može to, ne bih stvarno mog’o to. Navik’o i već valjda i godine, ušlo ono, što kažu, u krv i ne bih mog’o. Nekad se desi nekoga nevremena da ne možeš raditi i nije to to, ne osjećaš se potpun - odgovorio je.

(Preporod.info)