Razliku čine ljudi

Piše: Dželaludin Hodžić

U Tuzli je 2. oktobra održana međunarodna naučna konferencija "Religija, politika i sekularizam", u organizaciji Centra za kulturu i edukaciju Logos, a u saradnji sa Institutom za religijska i društvena istraživanja i Filozofskim fakultetom Univerziteta u Tuzli. Održavanje i rad skupa je podržala fondacija Konrad Adenauer - predstavništvo u Sarajevu.

Ovdje, iz više razloga, nije riječ o samom skupu.

Najprije, zato jer je o tome izvijestilo više medija, među kojima i ovaj portal. Osim toga, za sve koje to bude zanimalo, organizator će, kao i prethodne godine, štampati zbornik s radovima koji su predstavljeni. Valja reći toliko da se radi o skupu koji se organizira drugu godinu zaredom i okuplja značajna imena domaće i regionalne akademske scene, afirmirana imena, ali i mlade naučnike i istraživače koji dobivaju jednaku priliku i rijedak poticaj vlastitom razvoju. Takvi skupovi predstavljaju sjajnu priliku za upoznavanje ljudi i neformalne razgovore na, kako se to voli reći, marginama glavnog programa.

Ali, kao što rekoh, ovdje nije riječ o samom skupu. Riječ je o ljudima. O onim ljudima koji, unatoč svim preprekama, takve događaje čine mogućima.

Ono što se u razvijenim zemljama i društvima događa uz bezrezervnu institucionalnu podršku, izdašne budžete i javno priznanje, kod nas je rezultat entuzijazma jednog ili nekolicine ljudi. Takav je slučaj i s tuzlanskom konferencijom. I ona se događa i živi "na leđima" jednog, dvojice ili trojice ljudi koji stoje kao oaza u moru onih koji se ne mogu načuditi da još uvijek postoje oni koji rade bez ikakve krajnje kalkulacije i sebičnog interesa.

U tom smislu, ovo je tek mali doprinos u promociji onih koji ne pristaju na prosječnost i odupiru se oportunističkoj logici koja dominira svakodnevnicom i okružuje nas oličena u raznim liderima, direktorima, šefovima i samoprozvanoj eliti.

O toj eliti najbolje svjedoči upravo naša svakodnevnica, stanje u kojem se ovaj narod i ova zemlja nalaze. Odgovornost svih, naravno, nije jednaka ali se, također, niko ne može abolirati. Postoji, naravno, i činjenica da tamo gdje su svi odgovorni niko nije odgovoran.

U tom smislu, jasno, odgovorni su oni prvi. Ko su prvi? Znamo to bez obzira na formalne i neformalne kanale i premreženost utjecaja. Uvijek i svugdje ima neko prvi.

Kako je prethodno načinjena određena razlika u odnosu na razvijene zemlje i tamošnji status intelektualaca, nauke i kulture (svih onih nad čijim sudbinama ovdje kukamo), mogla bi mi se prigovoriti određena nedosljednost. Moglo bi se, naime, reći kako je razumljiva podrška koju nauka uživa u bogatoj Švicarskoj, Njemačkoj ili Francuskoj.

Svakom dobronamjernom jasno je da bi takav prigovor suštinski, ipak, bio promašen. Opet iz više razloga. Za njih ovdje nemam mjesta i ostaviću ih za neke buduće elaboracije.

Dovoljno je reći tek toliko da bi se razmatranje moglo smjestiti u poznato pitanje o tome je li starije jaje ili kokoš. Je li, naime, za status nauke, obrazovanja i kulture krivo društvo ili su intelektualci, profesori i akademici krivi za stanje u društvu?

Čemu su se mogli nadati oni (i svi mi) ako su se prodavali i prodaju za sitne pare, za najprizemnije sinekure? Čemu se možemo nadati ako su im usta puna mladosti, a sve bi dali za još koju godinu plate umjesto penzije? Kad obilaze naučne skupove kao kakve rock zvijezde, a potpuno su se podali stranačkim moćnicima i moćnicama?

Mi, ustvari, svugdje jednako predano i sistematično zatiremo svaku slobodu mišljenja i afirmiramo kalupe. I oni koji su jasno pokazivali potencijal kritičkog mišljenja, iznenada ga izgube čim se dokopaju kakve foteljice.

Zato je u ovom duhovno opustošenom društvu, u ovoj kaljuži, važan svaki pojedinac koji se još nije predao, iako ga sve tjera na to. Oni su zalog da, možda, još uvijek nije sve izgubljeno. Može li od njih nastati neka vrsta ovovremenog pokreta otpora, tema je koja prelazi okvire jedne kolumne i koja zaslužuje više pažnje.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.