Sjećanje na profesora Mesuda Hafizovića

To je valjan razlog da se pažnja posveti vrijednome nastavniku, kojega mnogobrojni studenti i kolege iz vremena provedenog sa njim u dijeljenju zadataka i radosti zasluženih dobrim rezultatima, čuvaju u veoma lijepom sjećanju.

Istina, Mesudovo preuranjeno preseljenje na Ahiret, bilo je u javnosti primijećeno kao važan događaj. Pored oglašavanja u sredstvima dnevnog informisanja o preseljenju, o danu klanjanja dženaze i mjestu ukopa, naknadno se, povodom toga događaja, jedan broj napisa o Mesudu pojavio u Zborniku radova Fakulteta islamskih nauka, čiji saradnik je on bio. Jusuf Ramić se, u svojstvu dekana Fakulteta i starijega kolege, oglasio napisom „Merhum Mesud Hafizović (1947-2001)“, (Zbornik radova br. 7., 2001., str. 7-10), izloživši Mesudovu sažetu biografiju, izbor naslova iz bogate bibliografije i kratak osvrt na njegove bogate vannastavne aktivnosti. Sa posebnim naglaskom je istakao Mesudovu knjigu pod naslovom Lingvističko djelo Ibrahima Enisa, nastalu iz neznatno prerađenog teksta magistarske teze, objavljenu 1994. godine u sklopu Biblioteke posebnih izdanja Fakulteta islamskih nauka, u kojoj je analiziran opus Egipćanina Ibrahima Enisa, utemeljivača savremene arapske lingvistike. Jusuf Ramić je o toj knjizi i ranije pisao pod naslovom „Savremena arapska lingvistika – prikaz djela Mesuda Hafizovića Lingvističko djelo Ibrahima Enisa“, (Preporod, XXVI/1995., 5/576., str. 23). Zato, budući da priroda moga napisa ne dopušta opširnije razmatranje, umjesto osvjetljavanja sadržine knjige i zapažanja iznesenih u prikazu, zadovoljit ću se time da zainteresovane uputim na izvorno djelo, ne propuštajući ukazivanje na istinske vrijednosti toga djela, koje naši arabisti često citiraju u svojim radovima.

U tom smislu ističem da sam i ja, neposredno nakon upošljavanja na Fakultetu na poslovima koje je Mesud prethodno obavljao, izrazio spremnost u pružanju pomoći oko pripremanja rukopisa za štampanje, ali sam, kao odgovor na to, dočekao samo verbalno odobravanje, nakon kojega su se nanizale sve ove godine bez dobijanja ikakve preporuke ili uputstva. U vezi sa čekanjem i odlaganjem, mogu izraziti svoje žaljenje, jer sam uvjeren da se radi o tekstu koji bi, pored uvjerljivog posvjedočenja bogatog znanja iz arabistike, kakvim se odlikovao Mesud, a nesumnjivo se kod nas njime oskudijeva, u mnogome mogao služiti i kao urnek za kritičko analiziranje spisateljskog rada naših učenih predaka na orijentalnim jezicima. Koristim priliku da i sada apelujem za njegovo štampanje, uvjeren da bi ono bilo dragocjeno.

U istome broju Zbornika radova, Mujesira Zimić – Gljiva je, pod naslovom „U povodu smrti Mesuda Hafizovića“ (str. 11-13), o Mesudu pisala kao o „uvaženom članu Nastavno-naučnog vijeća..., dragom kolegi i prijatelju“, izvijestivši o nevjerici i dubokom žaljenju s kojima su njegovu smrt dočekali studenti i kolege, spremni da preuzmu i među sobom podijele zadatke koje je on obavljao na Fakultetu. Posebno važan za istaknuti, iz ukupne sadržine ovog napisa, meni se čini podatak da je Mesud „dovršavao“ doktorsku disertaciju na temu En-Nemlijja — bošnjačka studija iz arapskog jezikoslovlja iz 1642. godine. Iako nisam upoznat sa strukturom, kompozicijom i metodama primijenjenim u razrađivanju predmeta, slobodan sam pretpostaviti da rad sadrži prijevod djela An-Namliyyatu fi izhāri l-qawā‛idi s-sarfiyyati wa n-nahwiyyati (Mukotrpna pravila arapske gramatike) Abdulkemala, sina Hadži Velije, iz Travnika, kao i kritičku ocjenu i pogled na njegov značaj u kontekstu jezikoslovnih ogleda iz vremena osmansko-turske vladavine u našim krajevima. Mujesira Zimić – Gljiva napominje i da su kolege, koje su bile upoznate sa tokom izrade disertacije, izrazile spremnost da „pomognu u pripremi“ za njeno izdavanje. Međutim, to se, nažalost, iz meni nepoznatih razloga, nije i obistinilo. U tom smislu ističem da sam i ja, neposredno nakon upošljavanja na Fakultetu na poslovima koje je Mesud prethodno obavljao, izrazio spremnost u pružanju pomoći oko pripremanja rukopisa za štampanje, ali sam, kao odgovor na to, dočekao samo verbalno odobravanje, nakon kojega su se nanizale sve ove godine bez dobijanja ikakve preporuke ili uputstva. U vezi sa čekanjem i odlaganjem, mogu izraziti svoje žaljenje, jer sam uvjeren da se radi o tekstu koji bi, pored uvjerljivog posvjedočenja bogatog znanja iz arabistike, kakvim se odlikovao Mesud, a nesumnjivo se kod nas njime oskudijeva, u mnogome mogao služiti i kao urnek za kritičko analiziranje spisateljskog rada naših učenih predaka na orijentalnim jezicima. Koristim priliku da i sada apelujem za njegovo štampanje, uvjeren da bi ono bilo dragocjeno.

Među napisima objavljenim povodom Mesudove smrti, ne može se prenebregnuti ni vrijedan koautorski trud Samira Beglerovića i Kenana Ćeme, založen sastavljanju hronograma na arapskom jeziku, objavljenog u napisu „Tarih“, također, na stranicama Zbornika radova (br. 9., Sarajevo, 2004., str. 441-444), kojim su autori, iskazujući istinsko poštovanje profesoru, pokazali i nesumnjivu nadarenost u lijepome stilskom izražavanju i njegovoj versifikaciji u okrilju arapskog jezika.

Sjećanje na medresansko i studentsko razdoblje

Iako mene lično sa Mesudom nije povezivalo vrijeme provedeno na zajedničkim poslovima u istome radnom kolektivu, uz iskreno žaljenje i duboko tištanje što govorim o sjećanju, a ne o iskustvima u trajanju, s ponosom ističem da mi je on bio drag kolega i nezamjenljiv prijatelj, sa kojim sam u različitim životnim razdobljima, krećući se sličnim putevima, gajio obećavajuće zajedničke strukovne planove.

Navedene spomen-godišnjice vezane uz Mesudovo ime, tužan su povod da se ja posebno sjetim i pred javnost iznesem neke pojedinosti iz prošlosti koja nas je zajedničkim putem povela kroz školovanje u sklopu iste generacije u Gazi Husrev-begovoj medresi. Kao učenici upisani 1963. godine, bili smo pripadnici posljednje generacije koja je iskusila „transformisanje“ Medrese iz osmorazredne škole, čiji polaznici su upisivani nakon četverogodišnje osnovne škole, u petorazrednu srednju školu, namijenjenu svršenicima osmogodišnje osnovne škole. Učenici upisani te godine bili su posljednja generacija čiji polaznici su u drugom razredu spojeni sa svršenicima četvrtog razreda netransformisane Medrese, da bi, u spojenom razredu, bili jednako tretirani kao učenici drugoga razreda Medrese transformisane u srednju školu.

Sada se pouzdano sjećam da je od učenika prvog razreda, upisanih 1963. godine, u drugi razred prešao zbir neznatno veći od polovine, jer su mnogi od nastavka školovanja odustali zbog predomišljanja ili izostanka samopouzdanja, svojstvenoga tom vremenu u kojem je Medresa bila „zakonom nepriznata“ škola. Iz druge sastavne grupe su, pak, brojni učenici otišli s odlukom da se zaposle kao imami, a školovanje nastave vanredno, kako bi se odazvali potrebi za popunjavanjem mnogobrojnih mjesta kojima je nedostajao „stalni imam“. Iako smo u drugom razredu bili sastavljeni iz dviju skupina koje su prošle za tu životnu dob dosta različite načine druženja, sa posebnim zadovoljstvom ističem da smo funkcionisali kao veoma skladna i dobra generacija, u kojoj je Mesud bio svima omiljen. Ako bih sebi u nečemu markirao posebnu poziciju, uzimajući privilegiju da po nečemu budem posebno blizak izvrsnome kolegi Mesudu, to bi mogla biti činjenica da sam i ja najbolje ocjene zasluživao iz jezikâ.

Mesuda u sjećanju dobro čuvam kao učenika odlikaša, bez ikad dobijene četvorke, najboljega u generaciji čiji su brojni svršenici kasnije postali uvažene ličnosti: tri pripadnika su dostigla naučno zvanje doktora nauka, tri zvanje magistra nauka, a većina fakultetske diplome. Prestiž Medrese su, bez izuzetka, štitili, kao ugledni imami, čestiti ambasadori, dobri urednici prominentnih glasila, omiljeni univerzitetski profesori i uspješni privrednici. Svi su – to sa posebnim zadovoljstvom naglašavam – odoljeli privlačnostima političarske karijere, odbivši da se „dokazuju“ u njenim mutnim vodama.

Nakon završetka Medrese, moj zajednički put sa Mesudom je produžetak dobio školovanjem na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, vidljivo označen izborom iste kombinacije jezika koje smo izučavali, budući da smo, istovjetno, pored arapskog u položaju glavnoga studijskog predmeta, kao dodatni jezik obojica izabrali njemački.

Naše upisivanje studija je, također, pratilo nešto što se može uzeti kao znakovito, po tome što su upisnici svršenici Medrese, te akademske, 1968/1969. godine, bili posljednji koji su studije upisali na Filološkom fakultetu u Beogradu, jer je nakon njih uslijedila zabrana upisivanja za svršenike Medrese, što, kao pojava iz zamršenoga spleta okolnosti, može, nesumnjivo, biti predmet ozbiljnoga kulturnohistorijskoga elaboriranja. Ovdje napominjem da sam istinski žalio što Mesud nije bio redovan student, ne zbog zabrinutosti pitanjem kako će on stizati rokove u ispunjavanju studijskih obaveza, već zato što je nama, prijateljima iz Medrese, istinski nedostajao.

Tokom prvih godina studija smo se viđali kad je dolazio polagati ispite, jedno vrijeme u vojničkoj uniformi dok je u Kovinu služio vojni rok. Iako to može biti neočekivano, meni nije poznato dokle je Mesud doveo svoje studije na Filološkom fakultetu. Nisam ga o tome pitao – možda to nisam zapamtio – ni prilikom kasnijih susreta, ispunjavanih neko vrijeme u Zagrebu, gdje je on radio kao imam, a ja mu, kao student dodiplomskog, ili već postdiplomskog studija, svraćao u prolasku na praksu u nekoj od zemalja njemačkoga govornog područja. Međutim, kako god bilo sa tim njegovim dodiplomskim studijem, ispostavilo se da mu on nije ni bio potreban kao uvjet da kasnije upiše postdiplomske studije jer je, kao redovan student, stipendista, završio Fakultet arapskog jezika pri Univerzitetu Al-Azhar u Kairu, čiji program je bio podudaran sa programom studija arabistike na Filološkom fakultetu, a stečena diploma validna za upis na postdiplomske studije na Filološkom fakultetu. Njemu se, dakle, nakon upisivanja vanrednog studija na Filološkom fakultetu ispunila sreća kakvu su dosanjali samo malobrojni svršenici Medrese u to vrijeme, koja se ogledala u dobijanju stipendije Republike Egipat i odlasku na studije na najprestižnijem univerzitetu cjelokupnoga arapskoga i muslimanskog svijeta.

Budući da je Mesud postdiplomske studije uspješno završio, mogu se pohvaliti da nam je zajedničko i to što smo, podudarno, na istom Fakultetu magistrirali na jezičkom smjeru u oblasti arabistike. Kad sam ja, kao stipendista Beogradskog univerziteta magistrirao, u vremenima u kojim je Bošnjaka sa zvanjem magistara nauka bilo sasvim malo, povodom te radosti sam od njega dobio jedinu telegram-čestitku. Za razliku od moga neprimijećenoga magistriranja, njegovo, koje je kasnije uslijedilo, bilo je popraćeno napisom „Magistrirao Mesud Hafizović“, sastavljenim u vidu predstavljanja široj javnosti, od strane Redakcije Islamske misli (XII/’90., br. 135., str. 24), u kojem su iznesene neke posebne Mesudove nastavničke i spisateljske vrline.

Kao beskrajno plemenita osoba, mene je Mesud za zvanje magistra nauka i vrijeme provedeno u svojstvu predavača u nastavi iz predmeta arapski jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Prištini u „najturbulentnijim“ vremenima – neodoljivo mi se tako sada čini – želio nagraditi.