Na sofru se spušta Allahov blagoslov

 "Naredi porodici svojoj da obavlja namaz i istraj u tome!" (Ta-Ha, 132.) Enes r.a. prenosi riječi Poslanika a.s. "Najbolji objed je onaj oko kojega je mnogo ruku!"

Svi stariji, sa sjetom, sjećaju se da je sjesti za porodičnu sofru za kojom su sjedili i ostarjeli djed i nana, i roditelji i djeca, bio neobično drag i svečan dio svakodnevice u svakoj porodici. Živjelo se kudikamo oskudnije, ali se bilo zadovoljno, sretno i nije se bilo gladno. Živjelo se u skladu sa redom. Naše porodice živjele su sunnet Allahovog Poslanika, a. s., a da često nisu bile svjesne da vrše Muhammedov, a. s., običaj, nego su to činile iz naslijeđene prakse u koju se utkao i sunnet, a koja se opet utkala u dušu i običaj naroda da je bilo gotovo nezamislivo jesti izdovojen i u osami. Sam pojam sofra u sebi nosi najintimniji osjećaj zajednice. Sofra odjeljuje samosvog, usamljenog, u sebi podijeljenog, samoživog, otuđenog, izdvojenog čovjeka od čovjeka punog ljubavi, čovjeka što ima i dijeli, čovjeka zajednice, druželjubivog, širokog što sve i svakoga je u stanju da primi i prihvati, onog što poima, shvata, razumije i sebe i zajednicu i društvo. Jesti sam i izdvojen smatralo se sramotom. Čekao se domaćin kuće da on kući dođe i onda bi se jelo. Ogladnjeloj djeci davao bi se tek zalogaj dva, da ih se zavara, da im se samo djelimično utoli glad do tako važnog, zajedničkog objedovanja, "dok babo ne dođe", tako bi govorila majka svojoj djeci.

Tako sofra izlazi iz sebe same, iz postavljene trpeze jela i ljudi, koji jedu zajedno tijesno smještenih jedni do drugih, i izlazi u susret sa svijetom, na najtopliji način ulazi među ljude i njihov svijet. I lahko se u društvu prepoznaju oni što su othranjeni uz sofru. Oni su širokogrudi i raširenih šaka koje daju i dijele. Naučeni su da su suzdržljivi i pod samokontrolom nudeći drugome najbolje komade hrane, ne jedeći ispred drugih, ne otimajući se za hranu, pristojno se držeći, i rijetko progovarajući, poslužujući se posljednji. Znaju ponekad, kada su i sami podobro ogladnjeli, a iznenada ih posjeti drag prijatelj, ponuditi mu vlastiti obrok pravdajući se da su siti jer su maloprije jeli, a nisu, jer ponuditi hranu, to je veličanstven osjećaj koji ga ispunjava, i za ovaj osjećaj drugi, koji to nisu naučili, ne znaju. Oni koji za ovaj osjećaj ne znaju, oni bi i pod najmanjim osjećajem gladi posegnuli halapljivo za hranom prekršivši sve granice suzdržanosti i pristojnosti koja se po islamu nalaže, jer i pokazati strast i vruću želju za hranom to je i grijeh i sramota. Međutim, samo jedno je kod ovih bitno, a to je da mu je uvijek sve potaman! Islam naprotiv, uvijek, u svakoj prilici teži da duh pobijedi materiju, da duša nadiđe tijelo, i samo tada je čovjek uistinu dostojan svoje ljudske veličine! Samoživ, moderan čovjek, koji sakuplja, grabi, gomila i na stranu ostavlja, to donosi i za svoj trpezarijski stol, pa makar se takav, po bontonu, na najvještiji način, formalnotehnički, posluživao priborom za jelo, njemu će vidljivo nedostajati i kultura i toplina sofre. Promatrajmo danas većinu radnika kada su na pauzi za ručak i ponijeli su od kuće svoju hranu. Svako od njih jede samo svoj obrok i ne pomislivši da ponudi kolegu do sebe. A nije tako davno bilo kada bi svako svakoga nudio hvaleći mu svoju hranu i pružajući mu od hrane ono što je najbolje. Isto je doskora bilo i kada se putovalo vozovima, naročito na dugim relacijama kada su torbe bile pune pripremljene domaće hrane. Svi su odreda nuđeni. Jer oni koji su nudili izašli su u svijet ustavši iza svojih sofri prepunih Allahove milosti i bereketa.

Hrana postaje blagoslovljenom kroz Euzu i Bismillu - čime odgonimo zlo i šejtana i kroz spomen Allaha podsjećamo se i svjedočimo da se mi hranimo onim što nam je Allah darovao, i to činimo u ime Njega, Milostivog i Samilosnog, na njenom početku; a poslije, na kraju, po završetku objeda, sa zahvalom Elhamdulillah, Njemu Milostivom Samilosnom zahvaljujemo.                                                                                                                                                                                 Ali, Allahov blagoslov se ostvaruje i na način, da sve one koji u zajedničkom objedovanju učestvuju, zasiti ih, učini ih zadovoljnim i sretnim i punim ljubavi. Poznato nam je da je osnovna funkcija i pijenja i hranjenja održavanje života jedinke. Podražaj žeđi i gladi u čovjeku je moćan, najsnažniji. I njegovo zadovoljenje je imperativno. I unatoč tome, onaj koji je odgajan da u zajednici uzima piće i hranu, on to u sebi prenebregne, pobjeđuje i nadrasta, i on poziva da hranu podijeli sa bližnjima svojim pa i po cijenu da, ponekad, ostane neutoljene gladi ili žeđi. U prisjećanju na detalje iz života Muhammeda, a. s., i njegovih časnih drugova - ashaba imamo stalni izvor opomene i neprestano podsticanje na dobro u nama. Posebno u mu'džizama, naročitim izrazima čuda darovanim Allahovim poslanicima, a. s., gdje se pojačanjem želi ukazati na ono što je bitno. Tako čudo mu'džize, nije čudo samo zato što je nadnaravno čudo, nego po poruci koju nam ono nudi. Evo, naprimjer jednog slučaja iz hendeka, pripreme za odbranu Medine. Saznavši da se ogromna vojska idolopoklonika iz Mekke zaputila u Medinu počeli su Muhammed, a. s., i ashabi da kopaju hendek, odbrambeni kanal ispred grada kojim bi spriječili prodor neprijatelja u Medinu. Svaki od ashaba bio je zadužen iskopati dužnih tri metra kanala dubokog koliko dva ljudska stasa i širokog da ga konj u trku ne može preskočiti. Allahov Poslanik, a. s., trudio se da ne zaostaje iza svojih drugova. U jednom trenutku jedan od njegovih drugova po imenu Džabir ibn Abdullah primjeti da Poslanik, a. s., ima za pojas zadjenut oveći kamen kako bi mu on pritiskao stomak da bi se umanjilo krčanje crijeva uslijed njegove gladi. Vidjevši ovo Džabir provjeri da li ima nešto hrane u njegovoj kući i supruga mu saopšti da imaju malo ječma i jedno jare. Žena istuče ječam da napravi pogaču, a Džabir zakla jare. Supruga mu reče da pozovu uz Poslanika, a. s., i još dva do tri prijatelja i ne više. Na poziv Džabirov Poslanik, a. s., se odazva i radosno pozva sve kopače riječima: "O narode hendeka! Pođimo kod Džabira na gozbu!", i narod za njima krenu. Poslije se pripovijedalo kako su jednom pogačom i pečenim jaretom, u Džabirovoj kući, bili nahranjeni svi kopači hendeka, a bilo ih je više od hiljadu! Upravo onako kako je Allahovom voljom Isa, a. s., u jednoj prilici samo jednim jedinim hljebom nahranio ogroman broj gladnih usta! Ovim je mu'džizama Allah htio dati uputu vjernicima kako je imati, zapravo davati i dijeliti, a ne samo za sebe čuvati i škrtariti. Zato je jedne prilike Allahov Poslanik, a. s., rekao: "Okupite se svi da zajedno jedete, pa će vam se, u toj hrani, darovati od Allaha sreća i blagoslov – bereket!"

Šta je sa nama danas? 

Kuće i stanovi naši postepeno pretvaraju nam se u svojevrsne restorane za samoposluživanje u kojima je supruga i majka kuharica i peračica posuđa, kojoj će malo ko danas izreći lijepe riječi zahvale za zgotovljenu hranu. U zajednički stambeni prostor odlazi se i dolazi u različita vremena. Jedni se umivaju samo, a drugi zasebno klanjaju. Svako sam sjeda za stol prethodno provjerivši što je pripravljeno, i uzima za sebe uglavnom samo ono što voli. Jelo se konzumira bez naročite volje i pijetiteta prema zgotovljenoj hrani koja ukoliko se nekom od ukućana ne dopada, jednostavno ustaje se iza stola i odlazi vani, u restoran da se jede. U nekim slučajevima, u vrtićima i školama sa produženim boravkom, glavni obrok djeca dobijaju u kuhinjama vrtića, ili škole, kao što je i slučaj sa zaposlenim roditeljima, koji ili se hrane u krugu firmi ili na pauzama za ručak odlaze u restorane.

Sedmična dinamika u radnim danima za svakog od članova porodice je različita, a u osnovi, svodi se na to da i roditelji i djeca po osnovu učenja, rada i drugih obaveza provode izvan kuće od jutra do večeri. Sve češće moderna porodica tek vikendom je u prilici biti na okupu za stolom, i to, ne tako rijetko, čini vani, u restoranu.

Primjetno je da mladi, kod opremanja stanova, više ne kupuju velike trpezarijske stolove za šest, dvanaest ili više osoba i uz njih servise za veći broj osoba, jer unaprijed, kao što je i kod planiranja stambenog prostora, nisu predviđeni ni brojna porodica, ni gosti, ni zasebna gostinska soba.

Kako ponovno uspostaviti sofru?   

Zašto kažemo sofra, a ne sto, iako je posve normalno i nije protivno islamu, jesti za stolom? Sofra ima u sebi sadržanu skromnost i jednostavnost, povijesnu patinu, tradiciju, budi nostalgična sjećanja, podsjeća na toplinu, širinu, ljubav i saosjećanje, i najbliža je postupku Allahovog Poslanika, a. s. I u njegovo vrijeme postojali su, pored običnih, i skupo, umjetnički izrađeni stolovi (huwan), ali on je ljubazno odbijao da jede za njima, kao što je odbijao da jede iz srebrenog i zlatnog posuđa, nije se služio priborom za jelo izrađenim od plemenitih metala. Osjećao je da je za njega pristojnije jesti za sofrom, iz drvenog čanka i piti iz drvene čaše, spominjući da je on samo Allahov rob koji i sjedi i jede poput roba i uz to nikada ne bi objedovao sam o čemu svjedoči Enes, r .a., koji prenosi da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: "Najbolji objed je onaj oko kojeg je mnogo ruku!" Uz ovo, nikada nije hranu kudio, nego je na njoj bio zahvalan i Allahu i onome ko je hranu pribavio i pripremio. Bio je jednom prilikom u kući Sa'd ibn Ubadea počašćen hljebom i maslinovim uljem, pa je nakon jela izgovorio dovu ovim riječima: "Neka se kod vas iftare postači. Neka vašu hranu jedu pobožni. I neka vas meleki blagosiljaju!"

Mi danas, ako ne slijedimo u svemu postupanje Poslanika, a. s., pokušajmo barem uvesti u svoj kućni red jedan objed u toku radne sedmice zajedno, i obavezne zajedničke porodične objede u dane vikenda, u vrijeme praznika i porodičnih okupljanja. Objedovanja u porodičnom krugu svih zajedno, između ostaloga, jačaju porodičnu kohezivnost, smanjuje napetosti, omogućava da se iznesu potrebe, problemi, ali i podijele sreća, radost, uspjesi. Porodično objedovanje, posebno djeci i mladima, pomaže u duševnom zdravlju, ali i da sazrijevaju kao potpune ličnosti. Osim ovoga, prilikom zajedničkog objedovanja, ponovno, jako su istaknuti autoriteti i oca i majke, kao i njihov odnos prema djeci i djece prema njima.                                                                                                                                   Zajednički objed treba da počne sa porodičnim odabirom jelovnika, porodičnim odlaskom u kupovinu potrebnih namirnica, i uz asistenciju svih članova majci kod pripreme hrane za zajednički objed. U pročelju je domaćin, otac do kojega su desno stariji pa mlađi, kako je to Poslanik, a. s., činio, redajući u krug porodicu.

Gotovo u pravilu, po završenom objedu, majka se oglasi i kaže: "Ima otac nešto da vam kaže". I potom otac uzima riječ, i najprije uputi zahvalu Allahu, pa se potom obraća svima zajedno i pojedinačno. Ponekad je riječ o izvršenim i onim obavezama koje treba preuzeti, planovima, pohvalama ili kritici, ali i potrebi da se i majka i djeca pred glavom porodice izraze i iznesu u najintimnijem krugu slobodno i hrabro sve ono što imaju u sebi i žele izreći. U svakom slučaju, makar bilo i neslaganja, to je obraćanje svojoj porodici domaćina, glave kuće i porodice, i to ostaje registrirano ne samo kao riječ glave, očeva riječ, nego i kao izražena briga oca pod čijim okriljem je porodica sa osjećanjem sigurnosti i zaštite, ali i prilika članova porodice da se obrate, kako žena svome mužu, tako i djeca ocu i majci.                              Potom svi članovi porodice učestvuju u pospremanju sofre ili stola i pranju posuđa. Ovaj zajednički objed treba završiti namazom u svojoj kući, u džematu kojeg otac predvodi, a jedan od sinova u ulozi je mujezina, ili će svi zajedno na namaz u obližnju džamiju.                                                                                                                                                               Između svih, posebno odabrani, blagoslovljeni su dani i noći ramazana. Ramazan je prebogat svojim blagom kojim, ako se njime okoristimo, možemo sebe u potpunosti preobratiti nabolje. U njemu, to je jedno od njegovih čudesnih svojstava, ako započnemo sa nekom pozitivnom aktivnošću i nju kroz protok od mjesec dana ramazana neprekidno činimo, ona nam se duboko u srce i dušu ureže i postaje našom sastavnicom. Tako je i sa prekidanjem loših navika, posebno poroka označenih izrazom zabranjenih činova - haramom. U ramazanu se zla i grijeha također rješavamo, kao što i ono što je lijepo, korisno i dobro započinjemo u ovom mjesecu.                                                                                                                                               Zato, povratak u naše zajedničko porodično objedovanje, već prilično zapostavljeno, završeno sa namazom u džematu, otpočnimo u ramazanu. Uz velike džematske iftare kojih je dovoljno tek nekoliko u toku ramazana, potrebno je naglašeno pozvati džemat u oživljavanje ramazana u porodici u okviru čega su od posebnog značaja sehurska sofra sa sabah-namazom i iftarska sofra sa akšamskim namazom u krugu porodice i uz njih rodbine i prijatelja.                                                                                                                                                           Poslije ramazana, osvježeni i ispunjeni ljepotama sehura, iftara i namaza u krugu porodice, svi će težiti da se tako nastavi i sa zajedničkim objedima i sa ibadetom namaza u džematu i po isteku ramazana. I to uspostavimo u onoj mjeri koliko to možemo kao stalnu praksu savremene islamske porodice, kao povratak na staze sunneta Allahovog Poslanika, a. s., i jednako tako u oživljavanje naše lijepe tradicije. Jer mi, zapravo, ne bi sa ovim otpočeli nešto posve novo, to je, ustvari, naš povratak onome što su naši preci, naši djedovi i nane, stoljećima prije, redovito činili, i uz to bili veoma čvrsta porodična zajednica, prožeta ljubavlju i međusobnom pažnjom, i sretni u okrilju Allahove Milosti.