Aleksandar Reljić, autor filma “Proces Sandžak“: Plašim se da su posljednja dešavanja u Crnoj Gori bila prirodna

Aleksandar Reljić, novinar iz Novog Sada i autor dokumentarnog filma “Proces Sandžak“ navodi da se plaši da su posljednja dešavanja u Crnoj Gori i prijetnje Bošnjacima, nakon parlamentarnih izbora, nešto prirodno.

“Proces Sandžak“ je upravo priča koja se bavim torturom nad bošnjačkim stanovništvom Sandžaka, iz srbijanskog i crnogorskog dijela, u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.

Film je, ističe u razgovoru za agenciju Anadolija (AA), nastao u produkciji novosadskog Core Doxa i koprodukciji Al Jazeera Balkans, a radi se o priči koja je zaboravljena i koja je u vrijeme kada se dešavala bila medijski zapostavljena.

- Jako malo ljudi je i tada znalo za te događaje. No, na sreću, bilo je i upornih novinara i kolega koji su tamo u to vreme bili. Radi se, zapravo, o policijskoj akciji 'Maj '93', koja je počela u Srbiji, gdje je uhapšeno 25 propadnika Stranke demokratske akcije Sandžaka i kasnije u policijskoj akciji 'Lim', koja se samo nadovezala, gdje je u Crnoj Gori uhapšeno još 21 pripadnika tada Stranke demokratske akcije Crne Gore. Tada je, recimo, uhapšen i predsjednik SDA Crne Gore Harun Hadžić. Pričamo o vremenu kada je u sjenci rata u Bosni i Hercegovini na prostoru Sandžaka bilo zaista svakakvih strahota, koje tada definitivno nisu bile u fokusu javnosti - objašnjava Reljić o čemu film govori.

Sudsko-policijski montiran proces

Naglašava da se radilo o sudsko-policijskom montiranom procesu, koji se odvijao paralelno u Novom Pazaru i Bijelom Polju.

- Optuženi su da su pripremali oružani ustanak u cilju stvaranja samostalne države Sandžak i optuženi su tada, zapravo, prošli kroz jednu ozbiljnu policijsku torturu i bili su prinuđeni da potpišu priznanja za ono za šta su bili optuženi. Koliko se radilo o montiranom procesu govori činjenica da je kasnije u Bijelom Polju na dvije i po godine zatvora osuđen Ibrahim Čikić da je pripremao snajperske napade, a radi se o čovjeku koji je dvadesetak godina prije toga oslijepio. Dakle, imamo jedan slučaj slijepog snajperiste - priča autor.

Cijeli proces se, kaže, završava tako da je, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, Momir Bulatović, tadašnji predsjednik Crne Gore abolirao 21 optuženog, dok je Vrhovni sud Srbije 1996. godine odbacio presudu prvostepenog suda i vratio suđenje na početak.

- Dakle, u Srbiji se taj proces nastavio narednih 20 godina. Bilo je preko 100 ročišta, a, zapravo, radi se o tome da oni optužene niti su mogli da osude jer za to nikada nije bilo dokaza, a niti su mogli da ih puste jer im se to ne bi isplatilo. Išlo se jednostavno na zastaru. To su ljudi koji su prvostepenom presudom bili osuđeni na preko 80 godina zatvora, optuženi u Srbiji, i preko 80 godina zatvora su dobili optuženi u Crnoj Gori. To je jednostavno slučaj o kojem se gotovo ništa ne zna i ja sam prosto morao da napravim film o tome - kaže Reljić te se osvrće na eventualne reakcije u Srbiji i Crnoj Gori:

- Hajde da na prejudiciram, ali ja misli da će biti puno napada. Biće dosta negativnih reakcija, zato što je i sama tema vrlo kontroverzna, s jedne strane. S druge strane, radi se i o stranci, dakle pripadnicima stranke u Sandžaku, pa onda, recimo činjenica da pored i otmice u Strpcima i otmice u Sjeverinu i granatiranja sela Kukurovići i Bukovice u Crnoj Gori i još raznih drugih slučajeva koji su se dešavali, sve vrijeme dok je trajao rat u BiH, ali i na prostoru Sandžaka. Činjenica da nemamo nijednu proširenju Hašku optužnicu za neke optužene i osuđene, na kraju krajeva, u tribunalu za njihova zlodjela koja su napravili i u Sandžaku već dovoljno govori o činjenici koliko je u Sandžaku sve što se dešavalo tabu - ističe Reljić.

Žrtve u Sandžaku nisu priznate

U prilog tome navodi i da osim u slučaju otmice putnika iz autobusa u Sjeverinu nije bilo suđenja, niti podignutih optužnica.

- I te presude koje su donesene u tom slučaju su donijete u odsustvu. Optuženi nisu, u stvari, bili u odsustvu, nego u bjekstvu. Žrtve u Sandžaku nisu ni na koji način priznate, a, s druge strane, baviti se tom temom je, plašim se, čačkanje mečke - iskren je Reljić.

Navodi da se temama, koje su u Srbiji tabu, bavi skoro 25 godina, koliko mu traje novinarska karijera, od čega i živi.

- Oduvijek sam se bavio ovakvim temama. To nije ništa slučajno, to je zaista od samog početak. Mogu da kažem da sam prije 20 i više godina lakše mogao da radim i da se bavim tim temama, nego što je to slučaj danas. Danas i desnica i uopšte ta vrsta ksenofobije je još prisutnija nego što je to bila prije četvrt vijeka, iako su se tada dešavala i te strahote i zločini i sve ostalo. Ali, čini mi se da je mnogo više javnosti nekako normalnije pristupalo tim temama. Danas ljudi ne žele da se udubljuju u to, danas inače, čini mi se, da je javnost takva, ako nije pročitala u naslovu nešto ni ne ide dalje, ne čita dalje. Prosto se ljudi više ne udubljuju u to, imaju neke svoje konačne istine i onda, u skladu s tim, sve što je drugo i drugačije podliježe napadima -  priča Reljić i nastavlja:

- Bilo je svega i svačega. Očekujem to i sada, ali kada bih se ja na te stvari obazirao, ja se stvarno ovim temama onda ne bih ni bavio. S druge strane, nemam nikakvu zabludu da ću ja promijeniti nekome mišljenje. Ja samo znam da ću mnogim ljudima koji normalno razmišljaju na neki način dati malo podstreka da nastave tako da razmišljaju.

Osvrćući se na posljednje prijetnje Bošnjacima u crnogorskom dijelu Sandžaka, nakon parlamentarnih izbora, Reljić smatra da je to bilo prirodno

- Ja poznajem prilike u Crnoj Gori, na kraju krajeva i u ovom filmu se bavimo prilikama u Crnoj Gori, bavimo se i tadašnjim establishmentom u Crnoj Gori. Hajde da budemo pošteni da je dio tog establishmenta, čak i sistema, ostao isti u smislu nekih personalnih rješenja, ali se mijenjao. Dakle, nakon '97. se promijenila Crna Gora, ali suštinski nije se promijenilo ono što u Crnoj Gori postoji kao ozbiljan sukob i odnos prema Bošnjacima, i na samom sjeveru Crne Gore i u tom dijelu Sandžaka. Jednostavno se nije suočilo društvo ni u Crnoj Gori sa svim strahotama koje su se dešavale u posljednjih 100 godina na tom prostoru. Ako ćemo da pričamo o ovom najnovijem, ja se plašim da to što se dogodilo da se desilo prirodno - veli Reljić i dodaje:

- To što se dešavalo čini mi se da je prirodno zato što crnogorsko društvo u globalu nije nikada otvorilo bolne teme, recimo, poput teme Šahovića. Dakle, od 1924. do danas se ta tema nije otvorila.

AJB DOC jako važan za autore

Za Reljića je, kako kaže, Al Jazeera Balkans DOC festival najvažniji, jer je bio sa svojim filmom na prvom izdanju, a u ponedjeljak će prikazati film i na trećem.

- U svakom slučaju, zaista je jako važan za nas autore, jer je potpuno fokusiran na dokumentarni film. Nije isto kada ste vi na nekim drugim festivalima dio selekcije dokumentarnog filma i kada je festival kompletan posvećen dokumentarnom filmu. Al Jazeera je definitivno platforma koja je puno toga učinila da se u regiji razvija industrija dokumentarnog filma - rekao je Reljić.

Bez obzira što je ovogodišnje izdanje AJB DOC-a online, kaže da je optimist i da ga raduje što je film “Džemo“, koji je u petak uvečer otvorio treće izdanje festivala, u samo jedno danu pogledalo preko 12.000 ljudi.

Period na početku pandemije koronavirusa, kada su u Srbiji na snazi bile najžešće restrikcije, Reljić je, prema njegovim riječima, proživio frustrirajuće. Ipak, dodaje da je, srećom, film “Proces Sandžaka“ bio u postprodukcijskoj fazi što se moglo raditi od kuće.

- Ali, s druge strane, bilo je frustrirajuće zato što ti vidiš da se nešto dešava i treba reagovati i treba prosto snimiti to vrijeme. I nisam znao šta da radim i onda sam se dosjetio da širom svijeta animiram neke svoje kontakte, svoje prijatelje, poznanike, koji će opet svoje poznanike animirati da se snimaju mobilnim telefonima i da snimaju svoja svjedočanstva o pandemiji, o toj, prije svega, frustrirajućoj izolaciji. Tako da imamo zanimljivih gigabajta materijala, pa možda ću ipak napraviti neki film o tome - kazao je Reljić.

Današnje vrijeme puno ksenofobije

Novosadski novinar je autor filma “Enkel“, u prevodu s njemačkog “Unuk“, o odnosu Eve Mozes Kor, logorašice zloglasnog Auschwitza, i Rainera Hoessa, unuka komandant tog logora Rudolfa Hoessa. Između ostalih, dobio je i nagradu programa na prvom izdanju AJB DOC-a, koja mu je ujedno kaže i najdraža. Film je, veli, dobro prošao i na mnogim drugim festivalima, ali kaže da je sama priča pomalo bila nejasna publici, kao i žirijima.

- Unuk monstruma, najvećeg zločinca u istoriji čovječanstva, da se taj unuk suočava s tim zločinom, da se taj unuk pokušava susresti sa žrtvama svoga dede i da se bori protiv svakog vida neonacizma, antisemitizma, rasizma, ksenofobije, da ga, na kraju, preživjela logorašica usvaja simbolično kao svog unuka i potpisuju zavjet da će se zajedno boriti protiv tih pošasti. To, u današnjem vremenu, koje je prepuno ksenofobije, nije jednostavno prošlo do kraja - ističe Reljić.

Kao jedan od razloga navodi činjenicu da u današnjem vremenu sve mora biti crno ili bijelo, te da nema ničega između. Kao primjer navodi trenutni proces u kojem je akter njegovog filma, godinu dana nakon što je Eva preminula, u pojedinim izraelskim medijima nazvan prevarantom, što su prenijeli i pojedini njemački mediji.

(Anadolija)