Idriz Memić: Moramo pamtiti i uzimati poruku

Idriz Memić profesor je historije u Behram-begovoj medresi u Tuzl, a u vrijeme početka agresije obavljao je imamsku dužnost u Zvorniku, gdje je i ostao do dana kada je ranjen.

Sa nama je podijelio svoja sjećanja na ratne dane.

- Na samom početku želim naglasiti da moja uloga nije bila velika kao uloga mnogih boraca. Ja sam, prije svega, bio imam koji je imao autoritet i koji je radio onoliko koliko je mogao. Bio sam uz svoj narod, kao što sam to i danas. Zbog toga se izvinjavam borcima, jer ja govorim o ovoj temi, njihovu ulogu nikada neću moći zaboraviti - pojasnio je na početku razgovora.

Rat ga je zatekao u džematu Ravne kod Zvornika.

- U vremenu početka agresije bio sam na bolovanju. Mislio sam da nisam sposoban za rat i sa porodicom sam krenuo da izađem, ali su me džematlije zaustavile i kazale mi da sam ja autoritet tog kraja bez kojeg ne mogu. Ja sam ostao i proveo sam vrijeme tu, sve do mog ranjavanja. Upravo ljudi iz mog džemata su bili okosnica našeg kraja i oni su se uključili maksimalno, svako u svom domenu - prisjetio se početaka agresije.

S obzirom da je Zvornik jedan od prvih napadnutih gradova, narod je bio nepripremljen, kako kaže profesor Memić.

- Narod je bio ustrašen, zbunjen, nenaoružan, nije očekivao rat. Mnogi nisu htjeli napustiti kuću sa uvjerenjem da im se neće ništa desiti, vjerovali su da im komšije ne mogu učiniti ništa nažao, ali oni su 427 ljudi pohvatali, zatvorili u nekoliko kuća i tu napravili logore. To ranije nisam nigdje rekao, to je jedini oslobođeni logor u Bosni i Hercegovini. Ostali su raspušteni ili slično, a ovaj logor je oslobođen, naši borci su čim su čuli šta se dešava, oslobodili taj logor - naglasio je.

Profesor Memić je ranjen 1993. godine iz PAT-a.

 - U jednom momentu sam osjetio kao da se cijeli svijet srušio, ali me ništa ne boli. Osjetio sam samo da mi krv kapa niz bradu, bio sam pogođen. Sjećam se da sam rekao saborcima da mi zaustave krvarenje, da sam ranjen. Poslije toga se ničeg ne sjećam. Ranjen sam 6. dana ramazana, poslije toga 24 dana sam bio u komi. Prevezen sam na liječenje u Austriju, gdje sam bio 14 mjeseci i nakon toga prvi konvoj koji je krenuo za Bosnu, vratio sam se njime - ispričao je Memić. 

U Srebrenici su mu bili roditelji, supruga i djeca, a sa njima je komunicirao samo pismima.

- Po povratku u Bosnu bio sam angažovan kao glavni imam za Zvornik, a kasnije i Teočak. Sa bratom rahmetli sam komunicirao preko radio veze. Pratio sam situaciju, vidio sam da se steže obruč. Otišao sam u Kladanj, gdje su dovođeni civili, i tu sam dočekao suprugu sa djecom i snahom, majka mi je došla dan kasnije, a oca i brata nikad nisam načekao. Brata smo kasnije pronašli, ukopali ga u Potočarima, a za oca smo nedavno čuli da su nađene neke kosti, pa ćemo ih, ako Bog da, u smiraj ostaviti - kazao je Memić.

Danas u radu sa mladim generacijama njeguje kulturu sjećanja.

- Sada kada bi mi neko ponudio bilo koje mjesto na svijetu, bilo koji posao, platu, Bog mi je svjedok da je za mene to samo Bosna i da je to baš ovaj posao koji radim sada, sa mladima i u radu s njima ističući da je zaborav nešto što se ne smije dešavati - poručio je Memi

(Rabija Arifović/Preporod.info)