Vlast između časti i propasti

Nerijetko se može čuti da su većina egoisti, karijeristi, materijalisti. Većina ih vlast vidi kao sredstvo bogaćenja i nije čudo što im se iz dana u dan uvećava kapital zbog čega se smatraju „veoma uspješnim“! Nerijetko u vijestima može se čuti informacija o raznovrsnim pronevjerama. Čudimo se što nam se društvo ne razvija željenom dinamikom, a vidimo da oni koji su na vlasti lične interese su stavili iznad općih interesa! Takvi profili političara su se namnožili i nije mali broj onih koji bi se mogli takmičiti u disciplini bogaćenja na račun naroda, drugi u disciplini bahatosti, diletantizma, dok ima i onih koji bi imali dobru startnu poziciju u disciplini ulizivanja i demagogije.

Treba naglasiti da ima i rijetkih izuzetaka koji su svijetli primjer časnog političara – koji ispravno razumijevaju pitanje vlasti, ali oni su manjina, koja i nije baš utjecajna! Kao logičnim nameće se pitanje, ko je odgovoran za loše politike, rukovodioce, ministre, direktore...?

Je li kriv narod za lošu vlast?

Sve je više uvriježeno mišljenje o nepopravljivosti politike i političara, a u raspravama se za lošu vlast nerijetko krivi narod, pa se kaže – kakav narod, takva vlast, ili da je narod bolji bila bi bolja i vlast! Optuživati narod zbog loših političara i nije baš održiva teza. Narod na izborima glasa za stranke, a stranke onda postavljaju pojedince na ovu ili onu poziciju. Da se pita naroda, i da narod imenuje političare, vjerovatno ne bi u ovolikoj mjeri bilo profanisanih političara. Imamo primjera da narod iz izbora u izbore kažnjava stranke zbog loših pojedinaca. Dakle, narod ne toleriše bahatost! Isto tako, imamo primjera u svijetu gdje je narod zadovoljan sa vlastima i iz izbora u izbore daje legitimitet istoj stranci, kakav je primjer AKP partije u Turskoj, ili CDU stranke u Njemačkoj. Oba primjera potvrđuju da narod prepozna dobru vlast i da je podržava! Osim toga, narod bira zakonodavnu vlast, a izvršnu vlast biraju i postavljaju ljudi u strankama. Upravo u izvršnoj vlasti neka stranka dobija ili gubi na popularnosti, tj. u izvršnoj vlasti, koju ne bira narod, krije se ključ problema, ali i rješenja. Izvšna vlast, koju narod ne bira, je produkt rada stranaka! Najveći problemi su u izvršnoj vlasti, gdje se narod skoro ništa ne pita. U izvršnoj vlasti narod direktno bira načelnike općina i malo kada su pogriješili da su izabrali više puta čovjeka koji to ne zaslužuje. Na osnovu samo nekih od spomenutih argumenata, teza o odgovornosti naroda nije održiva, ili je samo djelimično, jer onda kada narod bude birao ne samo zakonodavnu, nego i izvršnu vlast, e, tada će narod biti i odgovoran, a do tada odgovornost je na onima koji imenuju i postavljaju kadrove, onima od čijeg neposrednog rada ovisi sudbina naroda, a ne samo partija!

Kriva je majka politike

Dijagnosticirati stanje u našem društvu, našoj politici i nije tako veliki problem, kada se ima na umu činjenica ko, kada i kako vrši vlast? Općepoznato je da stranke predlažu kadrove za pozicije, a u okviru stranaka razne komisije i pojedinci daju mandate raznim vršiocima dužnosti. Dakle, da pojednostavimo, predsjednici partija biraju komisije, komisije predlažu i biraju kandidate za izvršnu vlast. I ako je neko odgovoran za lošu vlast odgovorne su stranke i pojedinci koji vladaju i upravljaju politikom, ali i izvršnom vlašću. Političari imaju običaj reći kadrovska politika je majka politike. Upravo tu se krije uzrok problema! Kriva je majka što je nedorasloj djeci dala odgovorne poslove. Znači krivi su pred ljudima, a bit će odgovorni i pred Bogom oni pojedinci unutar stranaka koji nominuju za pozicije! Oni su krivi! Nije narod kriv! Narod daje priliku ovoj ili onoj stranci, pa ih nagradi ili kazni za nerad! Sasvim je drugo pitanje kriterija kojima se rukovode pojedinci i komisije pri odabiru. Oni u ljudskim rezonima, mogu izbjeći odgovornost i na neki način „opravdati“ se pomoću raznih spinova, mada i sami znaju o kakvoj obmani se radi. Međutim, sa aspekta Božijeg Zakona, oličenog u liku i djelu Poslanika, s.a.v.s., ukazuje se na odgovornost onih kojima je dato da biraju druge ljude na položaje. Postaviti nekoga na neko mjesto po vlastitom hiru, a ne po sposobnosti, jednako je izdaji Allaha i Poslanika, a u tom smislu Muhammed, a.s., je rekao: „Onaj ko postavi nekoga na neki položaj, a zna da ima sposobniji od njega, neka zna da je izdao Allaha i Poslanika.“

Dakle, ovo je veoma ozbiljno upozorenje onima koji vrše postavljenja da se igraju vatrom. Sekularna država kakva je naša Domovina, ne znači da ih to oslobađa od odgovornosti. Naprotiv, bit će pitani za razna postavljenja da li su bila po principima pravednosti i odgovornosti. Tada se neće moći lagati i braniti nepravda i zulum koji pojedinci danas čine!

Cijeli tekst u Preporodu od 1. marta