Dovišta su znamenja naše pobožnosti

"A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.” (El-Bekare: 186)

„Allahovu odredbu ne može promijeniti ništa drugo osim dova…“. (Ahmed, Et-Tirmizi i Ibn Madže)

„Onome od vas kome su otvorena vrata dove, otvorena su mu vrata milosti. Od Allaha, dž.š., neće biti traženo ništa što mu je draže ispuniti i dati, kao što Mu je drago da se od Njega traži zdravlje i sačuvanost od nevolja. Dova otklanja nevolju koja se desila i sprečava da se desi, pa se s toga, Allahovi robovi, okrenite dovama.“ (Bilježe ga Et-Tirmizi i El-Hakim)

Ljeto je u znaku dovišta. Narednih dana i mjeseci s kraja na kraj naše domovine na musallama, planinskim visovima i izvorištima  učit će se dove pod otvorenim bosanskim nebom. Tu višestoljetnu tradiciju zajedničkog ibadeta nisu izbrisale  mijene vremena, ni smjene društveno-političkih poredaka pa čak ni tehnološki napredak koji neprestano mjenja percepciju naše stvarnosti.

Na dovištima se iskazuje duhovnost u najiskrenijim i najjasnijim oblicima. Upućuje se dove s vjerom i nadom da Bog Svemogući čuje naše pozive i vapaje;  okreću se ruke prema nebu da bi se usrdno i tiho, biranim riječima, tražila  pomoć i oprost posrnuloj i umornoj duši,  da bi se, bar nakratko, pružio ovodunjalučki spokoj, smiraj i utjeha slomljenom srcu.

Tu na dovištima vjernici, štaviše, mogu dosegnuti  produbljenu svijest o blizini Onoga koji sve stvara i kome se sve vraća, jer Njega na dovištima hvale i veličaju veliko i malo, vidljivo i nevidljivo. Osim ljudskih srca veličaju ga i žubor vode, i huk planinskog vjetra, i tajanstvena vegetacija prirode. Na dovištima najsnažnije odjekuju riječi mudraca koji davno reče: ,,Vlat trave je čudo koje postiđuje svakog nevjernika.”

Inpirisani ibadetom u prirodi islamski mistici su pronalazili prečice do spoznaje Božijih lijepih imena,  podsjećajući da je, ipak,  Bog Svemilosni tak koji je prvi odškrinuo vrata čovjeku da Ga spozna. Nije li On, Veličanstvena je Njegova moć i neizmjerna je Njegova milost, još u preegzistenciji sve duše upitao: ,,Nisam li ja Vaš Gospodar”?  Nije li u hadisu kudsijiji ostalo zabilježeno: ,,Kada mi se Moj rob približi Koliko jedan luk, Ja ću mu se približiti Koliko jedan lakat, a kada mi se približi Koliko jedan lakat, ja ću mu se približiti koliko je jedan hvat, a kada mi prilazi hodajući, Ja mu prilazim trčeći.”

Naša dovišta su opstala u vremenu jer bosanski musliman uprkos nedaćama i nevoljama koje su ga pratile nije posustajao u približavanju Stvoritelju, niti je oklijevao zahvaljivati Svemogućem. A gdje se ta zahvalnost mogla dublje osjetiti i iskrenije izraziti kao u ovim sveprisutnim i nepreglednim prirodnim ljepotama koje skrivaju i raskrivaju lijepa Božija imena i u kojima On Uzvišeni stalno i iznova nešto novo i neponovljivo lijepo  stvara.  Zato su bosanska dovišta-dovišta zahvalnosti, dovišta spoznaje, dovišta utjehe, dovišta pobožnosti…

Kada ovdašnji musliman i muslimanka na dovištu uzmu abdest, klanjaju namaz i potom Svemogućem upute dovu, oni to čine svjesni Božijih blagodati, istovremeno žudeći i moleći da te blagodati traju sve dok Svemogući ne odluči drukčije.  Takva dova ih priprema  za život novog dana, za susret sa sudbinom i Božijom odredbom. Kada je Ibrahim ibn Edhem, jedan od najistaknutijih  pobožnjaka među najranijim generacijama muslimanskih arifa, zapao u oluju i kada su prijatelji od njega tražili da hitno uputi dovu za spas posade, on je odgovorio:,,Nije ovo vrijeme za dovu, ovo je vrijeme za predaju.”

(Islamskazajednica.ba)