Zakonsko pokrivanje i otkrivanje
Osim doktora i drugog medicinskog osoblja, danas najveći broj građana Evrope, sa pokrivenim licem obavlja svoje svakodnevne poslove, odlaze u markete, banke i na svoja radna mjesta. Da li je vrijeme za preispitivanje argumenata o zabrani pokrivanja lica?
Piše: Amila Svraka-Imamović
Uvod
Od početka širenja virusa Covid-19, stav Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) o nošenju zaštitne maske je jasan.
Masku trebaju nositi samo lica koja su bolesna ili pokazuju simptome i oni koji na bilo koji način vode brigu o osobama koje su zaražene ili se sumnja da su zaražene.
Najveći broj zemalja je, u počecima pandemije, obeshrabrivao svoje građane u nošenju maski zbog zabrinutosti za njihovu masovnu nabavku najugroženijim sektorima, poput zdravstvenog, te zbog sumnje u njihovu učinkovitost.
No, situacija se vrlo brzo mijenja, tako da danas evropske zemlje donose propise o obaveznom nošenju maski u javnom prostoru. I dok svijet traži načine rješavanja pandemije koronavirusa, maske za lice su postale uobičajena pojava u Francuskoj i drugim zemljama gdje je prekrivanje lica zabranjeno. No, to za mnoge ne predstavlja ironiju propisa.
Zabrana pokrivanja lica: nova dimenzija
Nakon što je Francuska zabranila nošenje marame u obrazovnim ustanovama, 2008. godine predmetom debate postala su pokrivala za lice. Reflektirajući tvrdolinijaški stav Vlade, ministar za imigraciju je 2009. godine lansirao ono što je postalo poznato kao "velika rasprava" o zabrani burke i pitanja da li je esencijalni francuski identitet pod prijetnjom (Ahmed Akbar, Putovanje u Evropu - islam, imigracija i identitet, prevod Mirnes Kovač, Sarajevo: El-
Kalem, 2019)
Tačnije, pitanje burke u Parlamentu je postavljeno na temelju teksta komuniste Andrea Gerina koje je potpisalo 58 francuskih zastupnika različitih političkih opcija.
Gerin je naveo da burka predstavlja napad na individualne slobode i ženstvenost, kao i da je to hodajući zatvor. Upravo je Gerin izabran za glavnog istražitelja u Parlamentu, a rezultati su se mogli pretpostaviti već prvog dana. Ispitivanje je trajalo šest mjeseci i saslušan je 221 vještak.
O ovom pitanju su govorili stručnjaci iz oblasti rodnih studija, vjerski velikodostojnici, pravni eksperti i akademici. Rezultat istrage je izvještaj na 658 stranica koji se uglavnom fokusirao na simboliku burke. Gerinov izvještaj je posebnu pažnju posvetio pitanju kako nemuslimani doživljavaju burku u svakodnevnom životu (Chloe Patton, “Defacing Levinas: vision, veiling and the ethics of republican citizenship in France”, Social Identities, 20 (2–3), 2014, str. 187).
Početkom 2016. godine, francuski ministar koji je ironično držao portfelj za prava žena izjednačio je žene koje nose burku s "američkim crnicima koji su podržavali ropstvo" i kritizirao firme koje prodaju hidžabe kao društveno neodgovorne (Ahmed Akbar, Putovanje u Evropu - islam, imigracija i identitet).
Ipak ostaje nejasno zašto je ovo pitanje zaokupilo toliku pažnju s obzirom na mali broj žena koje u Francuskoj nose pokrivalo za lice. Prema nekim istraživanjima riječ je o 367 žena, a druga istraživanja navode da je riječ o 2000 žena (Anne-Laure Zwilling, “Francuska”, u: Muslimani u Evropi, ur. Jorgen S. Nielsen, Samim Akgönül, Ahmet Alibašić i dr. Sarajevo: El-Kalem, CNS, 2011).
Konačna zabrana nošenja burke ili nikaba je ozvaničena 2011. godine donošenjem zakona.
Interesantno je spomenuti da Ustavni sud navodi argumente sigurnosti i očuvanja ženskog dostojanstva kao razloge za donošenje spomenutog zakona, istovremeno ne pitajući žene koje nose islamsku odjeću za njihovo mišljenje.
Također sud navodi da se čak i one žene koje dobrovoljne nose burku nalaze u stanju podređenosti i inferiornosti što je nekompatibilno sa ustavnim načelima slobode i jednakosti (Decision no. 2010-613, https://www.conseil-constitutionnel.fr/ en/decision/2010/2010613DC.htm).
"Iza ove tvrdnje stoji uvjerenje da ako se nacionalni identitet mora izgraditi na ideji sekularizma, onda je `uloga države da stvara sekularne građane’, time što će ih obrazovati za vrijednosti sekularizma i štititi ih od rivalskih vrijednosti koje prenose religije" (Silvio Ferrari, “Religija u evropskim javnim prostorima: pravni pregled”, Context, 1 (2), str. 7–8).
Ironično, Francuska danas stimulira pokrivanje lica.
No, kako je sve počelo? Na početku krize pandemije korona virusa, Francuska je imala 150 miliona maski za lice.
Iako na prvi pogled, taj broj izgleda dovoljan, činjenica je da se maske mogu nositi nekoliko puta, nakon čega postaju neupotrebljive. Stoga su francuske vlasti poduzele očajničku mjeru, te su odlučile zaplijeniti maske i rukavice koje su trebale biti isporučene Španiji i Italiji, evropskim zemljama koje su trenutno najpogođenije ovim virusom.
Nenamjerna posljedica propisa i prakse nošenja maski u Francuskoj rezultirala je smanjenjem diskriminacije žena koje nose nikab ili burku.
Tim povodom Anna Piela sa Northwestern Univerziteta je kazala kako sada muslimanke izgledaju poput svih ostalih (https:// www.trtworld.com/magazine/face-masks-become-popular-in-countries-where-face-veils-are-banned-35365).
Tako je prva evropska zemlja koja je zabranila nošenje nikaba, nakon samo deset godina prozvala društveno odgovornim one građane koji pokrivaju svoje lice šalovima ili maskama.
Nošenje maski u Belgiji nije zakonski obavezno, ali je preporučeno, naročito u mjestima gdje je teško uspostaviti fizičku distancu poput javnog prijevoza.
Istovremeno Belgija zabranjuje pokrivanje lica, a na osnovu Zakona o zabrani nošenja burke iz 2010. godine.
Odjeća koja prekriva tijelo i lice je zabranjena na svim javnim mjestima, što je obrazloženo “razlozima sigurnosti”, “temeljnim demokratskim principima”, “dostojanstvom žene” i “belgijskim vrijednostima” (Zašto ne treba zakonom zabraniti nikab, https://www.islamskazajednica. ba/component/content/article?id=9294:zato-ne-treba zakonom-zabraniti-nikab&catid=207.)
Nakon što je protiv ovog zakona pokrenut postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava, Sud je zaključio da u konkretom slučaju nije bilo povrede članova 8, 9 i 14 Konvencije.
U obrazloženju presude Sud navodi da je dato ograničenje doneseno kako bi se ostvarili uvjeti “zajedničkog života”, “zaštite prava i sloboda drugih” kao i da je data mjera “neophodna u demokratskom društvu” (https:// hudoc.echr.coe.int/eng-press#{“itemid”:[“003-5788361-7361157”]},).
Lombardija u Italiji predstavlja najveće žarište korona virusa u cijeloj Evropi.
Stoga se čini savim logičnim donošenje propisa o obaveznom nošenju maski na javnim mjestima. No, ova regija predstavlja jednu od onih koje su 2015. godine zabranile pokrivanje lica.
Naime, u okviru mjera zaštite od terorizma, Lombardija je zabranila nošenje nikaba u bolnicama i javnim ustanovama (https://www.independent.co.uk/news/world/europe/lombardy-in-italy-bans-burqas-and-islamic-veils-following-european-terrorattacks-a6770681.html).
Osim toga, Komisija za ustavna pitanja je 2011. godine odobrila Prijedlog Zakona koji zabranjuje nošenje burke i nikaba u javnoj sferi u cijeloj državi, smatrajući to simbolom islamskog fundamentalizma usmjerenog protiv žena i nacionalne sigurnosti (Ehlimana Memišević, “Religija u javnom prostoru: Pitanje isticanja vjerskih obilježja”, Godišnjak LIX-2016).
Obaveza nošenja maski u zatvorenom, ali i otvorenom, javnom prostoru na snazi je u Bugarskoj od 31. marta.
Istovremeno Bugarska zabranjuje nošenje burke, a na osnovu tzv. Antiburka zakona koji je usvojila Narodna skupština 2016. godine. Zakon je donesen na prijedlog stranke Patriotskog fronta, a podržala ga je i vladajuća stranka GERB-ovog desnog centra. Prema riječima Krasimira Velcheva ovaj zakon nije usmjeren protiv vjerskih zajednica i nije represivan, već je donesen u cilju sigurnosti bugarske djece.
I Austrija je jedna od evropskih zemalja koja je donijela propise kojim se zahtijeva nošenje maski na javnim mjestima, poput supermarketa.
Riječ je o još jednoj državi u kojoj je od 1. oktobra 2017. godine zakonski zabranjeno prekrivanje lica. Zakonodavac međutim nije izričito zabranio nošenje nikaba, jer bi to predstavljalo jednostranu diskriminaciju muslimana.
Stoga je bivša Vlada to formulirala vjerski neutralno, kao "zakon protiv pokrivanja lica". Budući da u Austriji gotovo da nema žena koje nose nikab vrlo brzo se pokazala sva apsurdnost ovog propisa.
Tako je policija izrekla novčanu kaznu jednom muškarcu koji je u kostimu morskog psa dijelio reklamne letke za prodavnicu elektronske robe “McShark” (https://www.dw.com/en/ austrias-controversial-burqa-ban-a-year-on/a-45719874).
Zabrana nošenja burke u Danskoj je na snazi od 2018. godine. Predviđena novčana kazna iznosi 1.000 danskih kruna (134 EUR), s tim da se može izreći i veća kazna u slučaju ponovnog kršenja. S druge strane, procjenjuje se da u Danskoj burku ili nikab nosi između 100 i 200 žena (Enes Bayrakli, Farid Hafez, “The State of Islamophobia in Europe in 2018”, u: European Islamophobia Report 2018, ur. Enes Bayrakli, Farid Hafez, Istanbul: Seta, 2018).
No, danas veliki broj i žena i muškaraca svih vjeroispovjesti pokrivaju lice prilikom izlaska na ulice, iako vlasti nisu pristupile donošenju propisa koji se odnosi na nošenje maski u marketima ili drugim javnim mjestima.
Španija je nakon Italije, drugo naveće žarište korona virusa u Evropi. Stoga je gotovo nemoguće vidjeti ljude na ulicama bez zaštitinih maski iako nije donesena stroga naredba o nošenju istih.
Iza takve politike, krije se činjenica da Španija nije uspjela obezbijediti dovoljan broj maski po glavi stanovništva, zbog čega je i odgodila donošenje takve mjere (https://www.theolivepress.es/spain-news/2020/04/07/obligatory-use-offace-masks-in-spain-to-aid-combat-coronavirus-is-delayedd/).
Istovremeno, Barselona i još nekoliko drugih gradova u Kataloniji su 2010. godine donijeli Zakon o zabrani prekrivanja lica u javnim institucijama. Slična situacija je na jugu Švicarske, prije svega u kantonu Tessin, gdje je 2013. godine zabranjeno nošenje burke.
Umjesto zaključka
Razvojem pandemije korona virusa, države su pristupile donošenju propisa kako bi spriječile širenje ove bolesti, sačuvale živote ljudi, ali i zdravstveni sistem kojem u mnogim razvijenim zemljama prijeti kolaps.
Mjere su različite, od obaveznog uvođenja karantina do propisivanja fizičke distance među ljudima i obaveznog nošenja zaštitnih maski u javnom prostoru. Posljednja mjera je naročito interesantna budući da nema jasnih dokaza o njenoj efikasnosti, što je i stav Svjetske zdravstvene organizacije.
Unatoč tome, države poput Austrije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Češke i Italije su uvele obavezno nošenje maski u javnom prostoru. Druge države poput Francuske, Belgije, Danske, Španije i Švicarske su pribjegle preporukama o pokrivanju lica.
No, u spomenutim ali i drugim evropskim zemljama građani su se odlučili nositi maske ili na drugi način prekrivati lice prilikom izlaska iz domova.
U tome ne bi bilo ništa sporno, da najveći broj ovih zemalja nije zabranio pokrivanje lica u javnom prostoru, počevši od 2010. godine. I dok su se ovi zakoni pravdali sigurnosnim razlozima, potrebom identifikacije, borbom protiv fundementalizma i terorizma, oni su rezultirali vjerskom, rasnom i rodnom diskriminacijom.
Ovi propisi su se često pravdali i stavovima da pokriveno lice predstavlja prepreku u komunikaciji i sumnjom u potrebu osobe da sakrije svoj identitet. No, osim doktora i drugog medicinskog osoblja, danas najveći broj građana Evrope, sa pokrivenim licem obavlja svoje svakodnevne poslove, odlaze u markete, banke i na svoja radna mjesta.
Stoga su svi argumenti o zabrani pokrivanja lica ovih dana pali u vodu.
I na kraju moramo postaviti pitanje da li će pandemija korona virusa dovesti do promjene propisa jednog dana kada se vratimo u normalne tokove života. Jedno je jasno. Kako se obični ljudi budu navikavali na ideju nošenja maski, ne samo tokom aktuelne pandemije, već i radi zaštite od budućih bolesti, vladama će sve teže biti razlikovati one koji pokrivaju lice maskama i one koji to čine iz religijskih razloga.
(Amila Svraka Imamović/Preporod)
