Glas imama: U svakoj šali ima i šale

Svaki put kad se približi neki od blagdana u kojima dođe naš, diljem svijeta raseljeni, bošnjački narod, pored niza sjećanja, obavezno mi, k'o na muštuluk, dođe i šala o nekom nadobudnom, novopečenom bogatašu koji traži ukopne usluge za uginulog kućnog ljubimca. Na odgovor imama da se takve usluge ne pružaju životinjama, ovaj ponudi značajnu svotu novca, a imam pita, skromno i tiho: „Od čega je bolovao...“

Još jučer sam bio na ručku kod jednog hajirli insana koji je u povodu biznis uspjeha klao dva bijela kurbana, i baš uz ručak, k'o šejtan da ga donese, ugojeni i dobro iskusni domaći šeret, također gost na ručku, iskoristio je priliku da ispriča, ničim izazvan, jednu šalu o imamu, svakako neprimjerenog sadržaja i odvratne poruke, okrećući pogled prema meni, kao da me impresionira.

Ko još od imama nije prisustvovao komentarima i dosjetkama u kojima imam izvlači spasonosni papirić sa hutbom ispod ahmedije, uz osmijeh upućen onima koji su mu sakrili pripremljenu hutbu.

Godinama sam, kao i većina imama, sakupljao i čitao, izdvajao i po ko zna koliko puta iznova prepisivao ajete, hadise, mudre izreke uleme, životne mudrosti velikana islamske povijesti i mišljenja, učeći i napajajući se, diveći se dovitljivosti i mudrosti. Znam da je svaki učenik medrese, svaki imam, imao i ima, svoje izdvojene mudrosti velikana, pripremljene da dirnu u srce, da potaknu na promišljanje i dokučivanje smislova života.

Svako od nas, ali i džematlije, čuli su za mudrosti hz. Alije, pravedne presude hz. Omera, skromnost Omera bin Abdulaziza, mudro savjetovanje Hasana Basrija, učene rasprave i dovitljivosti na dvoru halifa Haruna Rešida, Me'muna, Abdu-l-Melika, duboku duhovno šaljivu prosvjećenost svjetski poznatog Nasruddin-hodže, mudre odgovore rahmetli hafiza Smaila Fazlića...

Njihove, ali i zgode hiljada drugih mudrih i umnih glava, prepričavale su se, posebno na sijelima i sohbetima, ističući taj duh šale koja poučava.

Šta se desilo? Odakle potreba naših džematlija da danas, nerijetko i u našem prisustvu, ne govore o mudrostima, nego ismijavaju, prepričavaju izmišljene situacije (čitaj viceve) bez imalo stida i osjećaja odgovornosti za izgovoreno?

Njihovo pričanje viceva u kojima su imami, hodže, ali i drugi autoriteti u našem društvu, stavljeni u kontekst ismijavanja, sigurno šalje poruku na koju ne smijemo ostajati ravnodušni, iz toga moramo čitati.

 Koliko smo svojom opuštenošću i sami odgovorni za takav odnos?

Vide li nas džematlije kao izvršioce pogrebnih usluga? Odakle potiče ta potreba da se časna uloga uleme spušta na nivo običnog vicarenja? Da li reagujemo tek onda kada nas lično povrijede ili svojim autoritetom štitimo trajne vrijednosti?

Nisam pristalica velikog moralisanja, ali nisam ni potpuno ravnodušan prema ovoj pojavi koja uzima sve više maha i u kojoj se prelazi svaka mjera. Naša je obaveza da dobro promislimo kako nas vide džematlije, koliko nam vjeruju, šta od nas očekuju, koliko smo im autoriteti, koliko imaju povjerenja u nas.

Naše ozbiljno propitivanje ovakvih pojava, koje, hvala Allahu, dž.š., nisu pravilo, nego izuzeci, moralo bi postati naša stalna briga, zajednički zadatak na koji bi morali odgovoriti, ali i obaveza da se i sami ozbiljnije preispitamo kakvi smo u trenucima opuštenosti, te koliko i sami doprinosimo da se o nama, ali i ukupno ulemi, ne pričaju i ne prenose mudrosti, nego traži i pripisuje ono što nije dostojno ni naše misije niti našeg položaja u društvu.

Pametni su davno kazali: „U svakoj šali ima malo i šale!“