Mehr: Pravo žene ili mrtvo slovo na papiru?

Manjak edukacije i slaba svijest o vjeri glavni su razlozi što su muslimani iz stoljeća u stoljeće napuštali svoje običaje i vjerske propise. Jedan za drugim polahko su nestajali muslimanski običaji, ali, još gore, propisi islamske vjere sve se manje tumače propisima i obavezama. Ako hoćemo izvršavamo ih, a ako nećemo zapostavimo, bez kazne, bez grižnje savjesti. Može li se, barem, propis mehra kao jedan od uslova ispravnosti braka spasiti koristeći savremene zakonske mjere

Mehr je riječ koja se isključivo veže za sklapanje šerijatskog braka, jer je to jedan od uvjeta za valjanost samoga braka. U ovome kontekstu poznato je da mehr predstavlja vjenčani dar koji pripada ženi. Važnost  mehra utemeljena je prije svega u  Kur'anskim propisima, a kao primjer  navest ćemo  samo jedan ajet iz sure En-Nisa koji glasi: "I draga srca ženama vjenčane darove (mehr) njihove podajte, a ako vam one od svoje volje od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte." (En-Nisa, 4.) Ovaj institut, ovo pravo žene,  za vrijeme Poslanika, a. s., i njegovih časnih ashaba imao je svoju svrhu, služio je da ženu materijalno obezbijedi za slučaj da dođe do razvoda braka. Dvije su vrste mehra, koje se razlikuju samo u vremenu isplate. Mehr-i muadžel se isplaćuje odmah pri stupanju u brak, a mehr-i muedždžel na ženin zahtjev tokom života, poslije puštanja žene kada je muž kriv ili poslije muževljeve ili ženine smrti.

Visinu mehra određuje žena

Žena je ta koja određuje visinu mehra i niko joj nema pravo osporavati ono što je Allah dž.š. omogućio. Prisjetit ćemo se Omera, r. a., koji je  namjeravao ograničiti visinu mehra. Međutim, jedna starija žena se usprotivila toj njegovoj odluci i rekla: "Ti nam ne možeš uskratiti ono što nam je Allah dao." Omer je na to rekao: "Žena je u pravu, Omer je pogriješio." Ukoliko se želimo informisati o mehru, naići ćemo na mnoštvo pojašnjenja o tome šta je mehr, kako se isplaćuje, zašto se isplaćuje, kome i kada se isplaćuje i sl. Međutim,  teško da ćemo naići na teme da li se mehr u našem društvu isplaćuje, u kojoj mjeri muškarci ispunjavaju ovaj propisani vadžib. Gotovo  da nema diskusija i tema o tome zašto se u našem društvu rijetko isplaćuje mehr i zašto za one koji ne isplate mehr nema nikakvih dunjalučkih sankcija, odnosno sankcija u važećem civilnom zakonodavstvu. Cilj ovog teksta jeste upravo da napravimo mali iskorak u pravcu institucionalizacije mehra. Mi imamo instituciju mehra, kao pojam koji označava skup trajnih društvenih odnosa koji su regulisani šerijatskim pravilima i koju niko kao takvu ne osporava. Nažalost, mehr u današnjem društvu, konkretno u društvu u BiH,  koje nije podvrgnuto šerijatskim propisima, nije uključen  u strukturiran i formalizovan sistem  civilnih propisa, kojima su definisani  i kojima se uređuju odnosi u društvenoj zajednici  i čijim pravilima se  ljudi koji pripadaju jednoj društvenoj zajednici  podvrgavaju. Iz ovoga proizilazi da je institucija mehra ostavljena na volju muškarca, a time gubi svoju snagu i svoju svrhu i suštinu, zbog koje je ustanovljena.

Dug koji se ne oprašta

Mehr je slovo na papiru koje prilikom sklapanja braka muževi zdušno, bez razmišljanja, prihvataju, ne vodeći pri tome računa o svojim realnim mogućnostima i o tome da na sebe preuzimaju odgovornost za  njeno ispunjenje. Sa šerijatskog stanovišta gledano nema oslobađanja za neispunjavanje ove obaveze, nego se ona prenosi na nasljednike. Ovaj zaključak temelji se na hadisu Poslanika, a.s.,  a odnosi se na slučaj kada je umro muž koji nije svojoj ženi isplatio mehr, pa je Poslanik, a. s., naredio da joj se isplati mehr onoliko koliko je običaj u njenom narodu i da joj se dadne miraz i nasljedstvo u imetku. Dakle, nesporno je da je institucija mehra uvjet za valjanost braka, da je ustanovljena da zaštiti ženu, da je to vrlo značajan institut u šerijatskom pravu, ali je nažalost u praksi vrlo obezvrijeđen i neprimjenjivan. Neprihvatjivo je da se niko ne bavi pitanjem ispunjenja ove obaveze, jednako kao što je apsurdno da se niko ne bavi poduzimanjem konkretnih aktivnosti da se mehr, kada su za to ispunjeni uvjeti, isplati ženi. Neprihvatljivost ovakve situacije i njena apsurdnost veći su time što u važećem civilnom zakonodavstvu imamo mogućnost da se ova institucija, u okvirima Zakona o obligacionim odnosima obradi u formi obligacionog ugovora, te na taj način omogući ženi da ostvari svoje pravo putem nadležnih institucija, odnosno u konačnici u okviru izvršnog postupka, putem suda.

Šta je to što mehr može promijeniti?

Prije nego zaključimo ovu temu konkretnim prijedlogom, važno je sagledati i okolnosti koje nastaju kao posljedica neispunjenja obaveze mehra. Naime, u društvu u kakvom živimo, svjesni smo da je materijalno i egzistencijalno pitanje na rubu održivosti gdje je stopa nezaposlenosti preko 25%.  Nadalje statistike pokazuju da je broj razvoda iz godine u godinu u sve većem porastu. Ovakav poredak neminovno dovodi ženu u vrlo tešku emocionalnu i materijalnu situaciju, pogotovo ako su se u braku još rodila i djeca.

U periodu nakon razvoda, potrebno je određeno vrijeme da se ljudi reorganiziraju i uspostave neki novi pravac u svojim životima. Uloga mehra je da ženi obezbijedi materijalnu egzistenciju, jer na taj način žena ne gubi samopouzdanje, čuva svoje dostojanstvo i ujedno ima vremena da uspostavi samostalan koncept života, a da pri tome sačuva svoju sigurnost u svakom pogledu, te da iznad svega, sačuva svoj moral. Možemo se ne slagati sa ovim navodima, ali ako sami u tišini svoje savjesti dozvolimo da, bez emocija, sasvim racionalno, sagledamo kontekst o kojem govorimo, doći ćemo do zaključka da materijalna ugroženost i teška socijalna situacija, vrlo lahko pokolebaju ljude da njihovi postupci više nisu u okvirima vrijednosti koje zovemo moralni kodeks ili  moralan obrazac ponašanja.

Zbog toga Poslanik, a.s., upozorava ljude da se boje siromaštva, te da je siromaštvo najbliže kufru. Ne želimo reći da siromaštvo opravdava ženu u smislu da  je u redu ako se ona zbog loših materijalnih prilika prepusti nekim nedobronamjernim ljudima, koji će zloupotrjebljavajući ove okolnosti obezvrijediti  je u svakom smislu,  u zamjenu za “komad hljeba” koji je toj ženi, zasigurno gorak u takvim okolnostima. Nužno je da se kao društvo zapitamo zašto bi žena pružala ruku za tim gorkim komadom hljeba, kada ima mogućnost da naplati svoj mehr i sačuva sve one neprikosnovene vrijednosti, koje  i jesu  cilj zaštite institucije mehra.

Cijeli tekst u Preporodu od 15. februara