Da li je dopušteno slijediti pokvarenog čovjeka?

Piše: Dr. Osman ef. Kozlić 

Nakon obznanjivanja stava Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koji sam iznio u svojstvu jednog od bosanskih muftija, i u kojem se izričito napominje da pojedini predvodnici samozvanih udruženja građana ili humanitarnih organizacija svojim riječima i djelima sami sebe isključuju iz Zajednice muslimana, te da za takvima nije dopušteno ni namaz klanjati, stigao mi je upit vezano za ispravnost namaza s obzirom da se u predajama navodi da je Ibn Omer, r.a, klanjao namaz iza Hadždžadž b. Jusufa koji je, kako ulema tvrdi, jedan od najpokvarenijih insana svih vremena.

Zašto je potrebno izvršiti valorizaciju muslimanskog nasljeđa?

Da bismo odgovorili na gore postavljeno pitanje, a to znači, da li je muslimanu dopušteno klanjati iza pokvarenog predvodnika imama ili da li je uopće dopušteno, prema islamskom učenju, slijediti pokvarenog čovjeka, moramo se vratiti u prošlost i analizirati historijat nastanka ili pojave pojedinih predaja, odnosno ocijeniti njihovu validnost, ispravnost, utemeljenost i autentičnost.

Potrebno je utvrditi kada se ovo pitanje pojavilo, u kojim okolnostima, te na osnovu čega je ulema zauzela ovakav stav i da li je nama obaveza da se istog pridržavamo? Ovaj primjer će nam, nadam se, dati odgovor na pitanje postavljeno u podnaslovu.

Naime, većina dogmatskih i teoloških doktrina koje su se pojavile u islamu u krajnjoj su liniji političkog porijekla, piše Fazlur Rahman. Ta ortodoksna politička doktrina, ističe on, je neposredni rezultat političkih događaja koji su se zbili u ranoj historiji islama tj. međusobnih ratova i, posebno, pobuna haridžija.

Dok je, nasuprot šijskim legitimističkim pretenzijama, ortodoksija teorijski dopuštala mogućnost smjenjivanja halife, pod pritiskom pobuna haridžija i njihovih zahtijeva da osoba koja počini veliki grijeh mora biti proglašena kjafirom, te da se ni pod kojim uvjetima nepravednik ne može priznati kao vladar, ortodoksija je bila prinuđena da na kolektivnoj razini zastupa pomirljiv stav, da sačuva red i održi integritet Zajednice. Prilično rano, ova je ideja bila sadržana u jednom hadisu u kojem se kaže da se mora klanjati, pa makar to bilo i iza griješnog prekršioca zakona. Klanjati iza nekog u namazu značilo je isto što i prihvatiti njegovu političku vlast, dok je neklanjanje za njim simboliziralo neprihvatanje takve vlasti, navodi Fazlur Rahman.

Zanimljivo je, podvlači on, da se takva vrsta hadisa ne može nigdje naći u najranijim zbirkama hadisa, naprimjer, u radovima Malika (umro 179./795) ili Ebu Jusufa (umro 183./799), a da se pojavljuje u kasnijim zbirkama, mada se morao pojaviti ranije, u vrijeme kada je haridžijska doktrina bila formulirana i kada je naišla na otpor.

Tokom kasnijiih stoljeća, nastavlja on, pojavili su se novi hadisi, koji su poduprli doktrinu o apsolutnoj pokornosti vlastima i zalagali se za potpuni pacifizam. Dodajmo ovom još podatak, koji on navodi, da Imami Malik nije podlegao pritiscima političke elite u to vrijeme (Abasijski halifa Mensur) odbivši da prestane pripovijedati hadis da nije valjan razvod braka pod prisilom (La talaka fi iglak), jer je to značilo da nije valjana ni prisega (bej’at) vladaru (Abasijama) pod pritiskom i prisilom. Iako je zbog svoje dosljednosti bio išiban, Imami Malik nije popustio.

Ko nas vara, nije od nas

U potpunosti se slažemo sa zaključkom Fazlur Rahmana prema kojem su mnoge političke nevolje i nestabilnosti, kojih smo danas svjedoci u muslimanskim zemljama - mada postoje i drugi faktori koji tim nevoljama doprinose - u osnovi povezane s tim ortodoksnim stavom koji je takav ukorijenjen u tradiciji.

Na osnovu gore iznesenog jasno se, bez imalo ustezanja, može kazati da se iza pokvarenog čovjeka ne može klanjati i da ga nije dopušteno slijediti jer onaj ko nas vara i iznevjeri emanet sam sebe isključuje iz Zajednice muslimana.

Oni koji krše pisana pravila kojih se muslimani pridržavaju, ne pripadaju Zajednici i od nje ne mogu imati podršku. Podvlačim, da ovo nema i ne treba da ima veze sa ideologijom tekfira, niti sa apostazijom ili, ne dao Allah, pozivanjem na nasilje prema bilo kome, a što je u potpunosti strano islamu i muslimanima. Islamska zajednica nema mehanizme državnog aparata prinude kojim bi neke neodgovorne pojedince sankcionirala, ali ima pravo i obavezu da iznese jasan stav i da uskrati svoje usluge onima koji joj direktno ili indirektno nanose štetu i narušavaju njen ugled.

Zekat je stub vjere

Svoj stav sa početka ovog teksta iznio sam u vezi zekata i sadekatul-fitra, tj. obaveze muslimana da slijede zvaničnu fetvu svoga vjerskog poglavara i Ulul-emra, Reisul-uleme Islamske zajednice u BiH. Naša je obaveza da štitimo Bejtu-l-mal od onih koji svojim riječima ili svojim činjenjem nastoje da ga uruše i oslabe, te da tako oslabe i uruše Zajednicu muslimana.

Zekat je stub vjere, isto kao i namaz, ko ga učvrsti, učvrstio je vjeru, a ko ga ruši, taj ruši vjeru. Pod pojmom pokvaren čovjek/fasik ne mislimo na one koje se ponašaju na određeni način, nego na sve one koji podrivaju temelje Zajednice muslimana, onoga što muslimanski pravnici označavaju izrazom, ma `ulima mined-dini biddarure - ono što je muslimanima nužno poznato i što se podrazumijeva da znaju i smatraju sastavnim dijelom svoje vjere.

Hvala Allahu, članovima i pripadnicima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kako u domovini, tako i diljem svijeta, ova je stvar kristalno jasna.

(Preporod)