Digitalna generacija u mektepskoj i vjeronaučnoj nastavi

Iako je u pitanju tipična slika, za izoštreno oko i dobro upućeni um jasno je da se radi samo o prividu, jer današnja djeca se ni po koju cjenu ne smiju tako „šablonski“ posmatrati. U današnjim uvjetima života i rada godina dana je toliko velika i nosi sa sobom toliko radikalnih promjena da ni jedan odgojni radnik ne smije olahko preći preko te činjenice.  

Uzmimo samo primjer djeteta koje je u toku ljetnog raspusta obradovano novim mobilnim uređajem. U svega nekoliko dana, koliko obično traje dječije istraživanje mogućnosti mobilnog uređaja, dijete je vidjelo da u svom džepu ima snažan kompjuter, nerijetko sa bržim procesorom nego što ga ima kućni kompjuter, da u isto vrijeme u svome džepu nosi snažnu digitalnu kameru, sve češće sa mogućnostima snimanja HD rezolucije, te da je ono već isprobalo svoje scenarijske i režiserske uloge, da je njegov mobilni uređaj ujedno i snažni diktafon te da u njemu već ima digitalnu fono i videoteku sa stotinama omiljenih pjesama, video-klipova i možda ponekom ilahijom. Međutim, najvažniji detalj tog uređaja je svakako u mogućnosti pristupa Internetu, tako da je to dijete, bez obzira na godine, iskusilo i u svakom slobodnom trenutku na njemu pretražuje „željene“ sadržaje. Šta djeca žele vidjeti i pronaći na Internetu valjda nam je svima jasno. Dakle, u samo jednom trenutku, i za svega nekoliko dana, obično bosansko dijete se pretvorilo u istraživača sa jednakim mogućnostima pristupa informacijama kakve imaju djeca iz najrazvijenijih zemalja svijeta. Nakon što dijete jednom okusi pristup tim informacijama i dobijanju „željenih“ sadržaja više nikada se ne vraća na polaznu tačku. Ako sumnjate u ovu tvrdnju, razmislite koja od odraslih osoba se odrekla korištenja mobitela, nakon što je isprobala njegove mogućnosti. E većinom nam takva djeca svake godine iznova dolaze u mektebe i škole gdje ih zagarantirano čekaju isti muallimi i nastavnici, iste učionice, iste klupe, „isti“ sadržaji i isti način rada. A onda se neki čude što su djeca svake godine nemirnija i što otvorenije pokazuju svoje nezadovoljstvo i dosadu takvom nastavom. Svi moramo znati da se u naprednim društvima svijeta čine seriozni pristupi ovoj problematici i da se pokušava ponuditi model nastavnog rada koji će biti što kompatibilniji sa potrebama, interesovanjima i zahtjevima djece. A današnja djeca se u naučnim krugovima sve češće nazivaju „D-generacija“ (Digitalna generacija), „I-generacija“ (Internet-generacija) ili „net-generacija“. Ako smatrate da oni na Internetu ne traže i vjerske sadržaje grdno se varate.

Šta je to, digitalna, D-generacija

Riječ digitalna generacija se koristi da se označe korisnici digitalnih informacija, a digitalna informacija je skup podataka digitalnog formata, odnosno to je podatak iskazan nizovima nula i jedinica (0 i 1), u bitima (0 ili 1) ili bajtima (1B= 8 b). Tako je jedno slovo, broj ili simbol A=1B, kraća novela : ~1MB = 1000 000 B, a u 1GB = 1000 MB digitalnih informacija može stati cijela biblioteka tekstualnih zapisa. Današnji prosječni mobiteli imaju memorijske kapacitete od nekoliko gigabajta, a da ne govorimo o kompjuterima. Do tih informacija djeca dolaze posredstvom savremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija (IKT), a rezultati istraživanja svjedoče da su naše porodice sve opremljenije ovim uređajima, te da je sve češća situacija da jedna osoba ima ne jedan IKT uređaj, nego više takvih uređaja.

S obzirom na tokove globalizacije čiji su predvodnik upravo informaciono-komunikacione tehnologije imamo pravo smatrati da su slični tokovi obuhvatili i naše društvo. Uvažavajući kulturalne i privredno-ekonomske dimenzije svakog društva, neke procjene govore da se djeca današnjice socijaliziraju na bitno drugačiji način od svojih roditelja. Oni provode više od 10.000 sati igranja video-igara, šalju i primaju više od 200.000 e-mailova i trenutno razmijenjenih poruka na Internetu (IM poruka); provode više od 10.000 sati razgovarajući na mobitel i više od 20.000 sati provode pred televizorom, pogledaju više od 500.000 marketinških poruka – i to sve prije nego što diplomiraju. Nasuprot tome, možda, u najboljem slučaju, provode 5.000 sati u čitanju knjiga (Prensky, 2001). To stanje se nužno odrazilo i na način mišljenja i učenja današnjih generacija, koja se zbog svega navedenog sve više nazivaju N (Net) generacije, D (digitalne) generacije, ili I (informatičke) generacije.

Psihološke posljedice korištenja savrmenih tehnologija

Zaista je lijepo vidjeti sa kojom brzinom i vještinom današnja djaca ovladavaju savremenim informacijsko-komunikacijskim tehnologijama. Međutim, žalosti činjenica da pažnja mogih roditelja i nastavnika (muallima) ne ide dalje od tog manifestnog ponašanja. Mnogi zaboravljaju da ovladavanje tim tehnologijama i njihovo svakdonevno korištenje iz korijena mijenja dječije navike i rapidno se odražava na mentalni sklop mladih generacija. Naime, živeći u informacionom okruženju navikli su ubrzano primati informacije. Vole paralelno obrađivati i raditi nekoliko poslova istovremeno. Više vole da slike prethode tekstu, nego obratno. Skloniji su nasumičnom pristupu (kao u hipertekstu – nelinearnom tekstu prisutnom na Internetu i elektronskim enciklopedijama a koji omogućava vezu i izravan uvid u svaki ključni pojam spomenut u tekstu). Najbolje rade u internetskom okruženju. Uživaju u trenutnim zadovoljstvima i čestim nagradama. Skloniji su igrama nego ozbiljnom radu. Odrasli su na vrtoglavim brzinama videoigrica i muzičkih video-klipova. Navikli su na trenutačnost hiperteksta, preuzimanje muzike, telefone u džepovima, biblioteke na računarima, izravnu razmjenu poruka. Na mreži su veći dio svog života. Imaju malo strpljenja za predavanja, stupnjevitu logiku i poučavanje na način ispričaj/ispitaj. (Prensky, 2001).

Takvi učenici većinom sjede u našim mektebima i učionicama, a sve to posljedica je pojave i korištenja informaciono-komunikacionih tehnologija. Slično razmišlja većina današnjih analitičara. Tako Draker kaže: „Psihološke posljedice informacione revolucije, poput posljedica industrijske revolucije, su ogromne. Možda su najveće, kada je riječ o načinu na koji djeca uče. Počev od četvrte godine (a često i ranije), djeca postaju vješta za računarom, često prevazilazeći odrasle; računari su njihove igračke i njihov alat za učenje. Za pedeset godina moći ćemo doći do zaključka da na kraju dvadesetog stoljeća nije postojala „kriza američkog obrazovanja“, već da je postojao sve veći nesklad između načina na koji je u školama predavano u dvadesetom stoljeću i načina na koji su djeca učila (boldirao N.H) Nešto slično se desilo na univerzitetima u 16. stoljeću, stotinu godina nakon otkrića štamparske mašine i pokretnog sloga“ (Draker, 2005: 16). Pa ipak, i pored svega toga, u većini naših učionica i mekteba nastavnici i muallimi se dosljedno pridržavaju načela fiksacije modela svog nastavnog rada, tj. uporno rade na svoj jedan te isti način, na koji su se navikli i naučili raditi, a u slučaju velikog broja mekteba mahom je to način koji su naučili od svog muallima, još dok su oni bili polaznici mekteba.

Mogućnosti kompjutera u nastavi

Iako kompjuter postoji nešto malo više od pola stoljeća, činjenica je da je izazvao najveće promjene u ljudskim životima koje je ijedna mašina ikada unijela, jer je svoju primjenu našao u skoro svim životnim aktivnostima. „Prvobitno zamišljen da ubrza i poboljša rješavanje određenog broja tehničkih i naučnih problema, kompjuter je posljednjih godina doživio evoluciju čije se glavne tendencije, čini se, potvrđuju: upliv informatike u iz dana u dan brojnije svakodnevne aktivnosti, munjeviti napredak na tehnološkom planu, neprekidan pad cijena aparata, usprkos stalnom povećavanju njihove jačine. Ova evolucija obavezuje svakoga da se preispita u vezi sa mjestom koje će u budućnosti imati informatika u njegovim aktivnostima na poslu ili u slobodno vrijeme, a šire gledano – u društvu“ (Rečicki i Girtner, 2002: 15).    

Međutim, „tehničko-tehnološke inovacije, koje su se mogle vrlo brzo aplicirati u nastavno-odgojnu djelatnost, sve doskora su ostale bez masovnije upotrebe čak i u nekim ekonomski i kulturno razvijenijim sredinama“ (Kums, 1971: 23). Sa druge strane, u sredinama gdje je pedagoška tehnologija dobila svoje pravo mjesto u nastavi, došlo je do potpune izmjene „pedagoške klime i forme školskih aktivnosti“ (Decaigny prema Erceg, 1984: 83). Brojna istraživanja (SAD, Švedska, Kanada, Engleska i dr.) pokazuju da su tehničko-tehnološke inovacije u nastavi dale veće obrazovne efekte od klasične razredno-časovne nastave (Erceg, 1984: 77). Primjera radi, Program ubrzanog učenja tvrtke Scientific Learning koji se temelji na igrama za obučavanje djece s problemom čitanja proveo je ispitivanje na državnoj razini koristeći 60 nezavisnih stručnjaka na 35 lokacija diljem SAD-a i Kanade. Korištenjem standardnih testova na svih 35 lokacija zabilježena je učinkovitost programa s 90 posto djece koja su postigla znakovito poboljšanje na jednom ili više testiranih područja. Osim toga Tvrtka Lightspan Partnership, koja je osmislila igre za Playstation za nadopunu nastavnog gradiva, provela je istraživanje u više od 400 različitih škola i detaljno analizirala podatke. Otkrilo se da je došlo do poboljšanja rezultata u širenju rječnika i jezičnim kolegijima za 24, odnosno 25 posto u kontrolnim skupinama, dok je rješavanje matematičkih zadataka i matematičkih postupaka te algoritama povećano za 51, odnosno 30 posto. (Prensky, 2001).

Upravo ti efekti postignuti korištenjem novih tehnologija, koji su teško dokučivi klasičnoj nastavi, odnosno ishodi učenja, i trebaju biti u našem fokusu tokom svih razmatranja učenja, nastave, mekteba i škole.

Ljudi su davno uvidjeli da širenje izvora znanja sa gotovo „sveznajućeg“ nastavnika kao jedinog izvora znanja koji sokratovskim dijalogom upućuje učenike u život, na brojne druge izvore poput dijapozitiva, dijafilmova, element i nastavnih filmova, raznih snimaka, animacija, i svega toga danas objedinjenog u okviru informaciono-komunikacionih tehnologija povećava efikasnost i efektivnost učenja i u nastavi pruža mnoštvo novih mogućnosti koje su nedokučivi za klasičnu razredno-časovnu dominantno verbalnu nastavu. Najznačajnije mogućnosti koje infomaciono-komunikacione tehnologije pružaju procesima učenja i nastave su:

• Mnoštvo načina konzerviranja informacije (film, fotografija, snimak, animacija, projekcija, tekst, itd.);
• Dinamičniji karakter nastave, jer usljed šireg izvora znanja učenik postaje aktivniji, a nastavnik se oslobađa preangažovanosti i nekih rutinerskih postupaka;
• Mogućnost dvosmjerne komunikacije, jer moderne tehnologije mahom karakteriše interaktivnost;
• Veća individualizacija nastave i učenja, jer nove tehnologije su vrlo plastične u prilagođavanju različitim sposobnostima učenika;
• Mogućnost samoprovjeravanja, jer je povratna informacija o uspjehu i toku napredovanja u novim tehnologijama gotovo uvijek na raspolaganju korisnicima;
• Veća masovnost učenja, jer savremeni mediji - nosioci sadržaja, daleko jeftiniji i lakše prenosiviji nego klasični izvori saznanja (udžbenik i radne sveske);
• Velika baza podataka – jer samo jedan savremeni IKT uređaj može sadržavati više podataka nego cijela školska biblioteka;
• Mogućnost kompenzacionog učenja, jer omogućavaju da se kompenzuju nedostaci proizašli zbog odsustva, nepažnje, lošeg pojašnjavanja od strane nastavnika, itd.

Veliki je broj prednosti koje učenju i nastavi nude savremene informaciono-komunikacione tehnologije, ali smatramo da su navedene prednosti sasvim dovoljne da shvatimo potrebu tretiranja ove problematike.

„Ideja da se tehnologija stavi u službu nastave ne javlja se sa kompjuterima. U osnovi obrazovnih televizijskih programa, jezičkih labaratorija ili onoga što se naziva mašinama za učenje nalazi se ista namjera. No zbog svoje snage i svoje plastičnosti, kompjuter se veoma brzo nametnuo kao najprimjenljivije pomoćno sredstvo za tu svrhu, iako veliki broj načina upotrebe kompjutera još uvijek ne prevazilazi mnogo, u tehnološkom smislu, nivo koji je postignut najsavremenijim mašinama za učenje. Koncept nastave uz pomoć kompjutera vrlo brzo je ušao u opću upotrebu i može se slobodno reći da su u današnje vrijeme svi čuli da se o tome govori, bez obzira na to što se načini na koje se ta pomoć ostvaruje značajno razlikuju u zavisnosti od tipa programa koji se koristi. Svi programi za nastavu uz pomoć kompjutera nemaju, naime, istu ulogu, niti proističu iz istog shvatanja nastave. Da bi pojednostavili stvari, razlikovat ćemo tri tipa pomoći u nastavi:

• Programe za ponavljanje i utvrđivanje,
• Nastavne programe u užem smislu ili didaktičke programe,
• Programe za učenje putem otkrivanja.“ (Rečicki i Girtner, 2002: 37)

Umjesto zaključka

Nema sumnje da većina današnjih muallima i nastavnika vjeronauke u slobodno vrijeme uveliko koristi savremene informacijsko-komunikacijske uređaje, međutim, u isto vrijeme je evidentno da to vrlo rijetko ili najčešće nikako ne koriste u svome nastavnom radu. Neosporno je da djeca vole te uređaje i da bi im njihovim korištenjem svi obrađivani sadržaji dodatno bili bliži i prihvatljiviji, međutim, također je neosporno da priprema naših muallima i nastavnika za svoj profesionalni poziv, kao i njihovo kasnije stručno usavršavanje u radu, ne prati dinamiku razvoja ovih novih tehnologija. Seminari za vjeroučitelje koje je organizirala Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta na ovu temu pokazali su da kod nastavnika postoji veliki interes za usavršavanje na ovom planu i godinu dana nakon seminara se već pokazuju pomaci na tom planu, barem u nastavi vjeronauke.