Medijska kultura zla u BiH
Novinarski fulamentalizam
Kao što je u vrijeme komunizma islamski fundamentalizam bio dežurni bauk za sve građane, a na kojem je posebno insistriralo Oslobođenje u toku montiranog procesa 1983. godine te i danas nije daleko od tadašnje ideološke matrice, ovaj pojam je danas, zajedno s terorizmom, oružje pojedinaca, jer “elitna manjina političara ne voli obrazovan narod, neutralne i kvalitetne naučnike i prosvjetitelje, moralne duhovnike niti bilo kakve slobodnomisleće odgovorne i obrazovane pojedince koje ne može kontrolisati”, kako kaže Besim Spahić. Mišljenje dr. Rešida Hafizovića iz perioda jednoumnog sistema, umirućeg proleterijata, kako je „oktroirani pojam fundamentalizma u kontekstu političkog mnijenja lansiran kao rezultat političko-politikantske ujdurme u smislu tradicionalnog čistoumnog partijsko-boljševičkog ruleta u grotesknoj jugoslavenskoj inačici, koji, u svakom slučaju, bijaše najavljivao nepoštenu igru bajnomaštovitih skrivača,“ održivo je i u sadašnjosti, s tim da su partijsko-boljševički rulet i jugoslavenski mentalitet zamijenjeni partijsko-boljševičkim ruletom nostalgičara i bosanskim mentalitetom lamentacije za prošlim vremenima. „Bajnomaštoviti skrivači“ u ulozi novinara jezičkom mistifikacijom pojma islamski fundamentalizam uvode muslimane u društvene tokove samo preko ovog pojma. Konvencionalno negativan ovaj pojam, trenutno, sadržinskim opsegom obuhvata i nekonzumaciju svinjetine, apstinenciju od alkohola i intimnih odnosa prije braka, pokrivanje žena i dr., a što su zapravo principi islamskog vjerozakona. Može se očekivati u budućnosti da svaki musliman, koji se za svoj društveni nekonformizam pozove na vjerske principe, bude etiketiran kao fundamentalist. Neprestano tematizirajući islam, islamski fundamentalizam, terorizam, džihad, vjerozakon... mediji prelaze preko osjećaja i prava građana kojima ove teme ne predstavljaju ništa relevantno, štaviše, oni ih smatraju stresom malograđanskih pobuda, odjecima mediokritetskih rasprava, infantilnih kritika i paranoičnih izjava.
FTV: Nekada “60 minuta“, a sada “Mreža“
Općeprihvatljivo je mišljenje kod pojedinaca u medijima o islamu ne kao religiji, već kao ideji koja puni ljudske glave i zakonu punom rupa koje su tu da ih ispune ljudske glave. Jer, nažalost, stereotip je postao sinonim za orginalnost novinarima koji lažima uvjeravaju ljude u svoju profesionalnost i misiju informisanja modernog i neovisnog građanina. Neovisan građanin postaje ovisan o senzacionalističkim, neprovjerenim informacijama i pogrešnim interpretacijama.
Šerr umjesto šerijata
Još jedan pojam koji se olahko upotrebljava čime se banalizira njegova sakralnost i važnost jest šerijat. Šerijat je u medijima nedopustiva mističko-egzotična ovozemaljska replika raja s poligamnim aspiracijama, višestoljetni izvor legitimiteta inkvizitorskih tehnika i sankcija, neuništiva hamajlija srednjovjekovnog čovjeka. Mediji interpretiraju Šerijat kao bauk nad proslobodnim građaninom. Oblikujući mentalitet medijskog konzumenta, postaje sasvim razumljiva apstinencija od alkohola, opojnih sredstava, čak je u samom vrhu savremene moralne hijerarhije shodno konvencionalnim etičkim kodeksom, ali ne i šerijatska zabrana alkohola. Javnost će početi podržavati celibat, kojeg će nazivati osobinom čednosti, ali ne i šerijatsku prevenciju – ne približavaj se bludu! Divit će se opijumu bezličnosti kod svoje djece dok u bunilu neorginalnosti i idolopoklonstva puštaju brade kao James Hetfield iz Metallice, ili kao iskomercijalizirani južnoamerički tragičar sa tinejdžerskih majica i prijatelj Fidela Castra, ali neće ni pokušati shvatiti druželjubivu misao poređenja mladih ljudi s Poslanikom Muhammedom, najutjecajnijim moralnim likom, neponovljive ovosvjetske savršenosti, koji je bradom težio orginalnošću. Vegetarijanstvo će biti u trendu, okrepljenog sviješću o mesožderskom pretjerivanju čovjeka, ali muslimansko odbijanje svinjskoga mesa važit će kao uvreda i konačan ishod iskrivljenih predodžbi. Svako (bez)uspješno mijenjanje čovjekovog izgleda, koje podrazumijeva i imitaciju životinja, i svako trganje odjeće pod krinkom mode smatrat će se izrazom savremenosti, dok će hidžab biti i ostati “simbol mračne idologije“.
Mediji nisu koeficijenti nego prenositelji ideologije
Pojedinim intelektualcima i brojnim novinarima izvor ljudskih problema je u religiji, revalorizaciji njenih zakona i povijesnoj interpretaciji današnjih skoro reverzibilnih pojava. Stoga se i u bosanskom (kvazi)ljevičarskom intelektualnom krugu s areligijskim predznakom religija, u prvom redu islam i sve što je u vezi sa islamom, inaugurira u glavnog krivca za društveni, socijalni, ekonomski i kulturni status quo. U tome im izdašno asistiraju mediji pod blagoslovom ideološko-političkih sivih eminencija, jer sigurno je da mediji ne djeluju spontano, samostalno i slobodno, ili da citiramo Baudrillarda: “Mediji nisu koeficijenti nego efektori (prenositelji) ideologije. Ne samo da nisu revolucionarni po namjeni, nego nisu čak, na drugi način ili virtualno, neutralni ili neideološki (izmišljotina o njihovom 'tehnološkom' statusu ili njihovoj društvenoj 'upotrebnoj vrijednosti'). Shodno tome, ni ideologija ne postoji negdje kao diskurs vladajuće klase prije no što se uključi u medije.” Medijski naslovi koji blasfemično nastoje degradirati i desakralizirati islamske vrednote zaslužuju svaku osudu, jer kako kaže Dražen Katuranić “postoje različiti oblici kriminaliteta, ali u pravnom smislu nije predviđena sudska kazna za zločin svjesnog ubijanja mentalnog obzora”. Možda bi o medijskoj nekompetentnoj naučnosti i neprofesionalnom odnosu prema javnosti bilo najjednostavnije polemizirati u kontekstu atraktivnosti i tabloidnosti koja korespondira sa utilitarizmom, ili kako Igor Gajin kaže u slučaju štampanih medija: “istina (ideal medija) i ljepota (ideal kulture) zamijenjeni su tiražom“.
A, kako bi razumjeli zaruke intelektualaca sa medijskom potčinjenosti ideologijama, uz njihovu neskrivenu “notornu ljubav prema zločinu, prema sotonskom autsajderu, prema razaranju civlizacije” kako kaže Hans Magnus Enzensberger, citirat ćemo Mirka Kovača: “U zloj književničkoj i intelektualnoj sorti nismo nikada oskudijevali. Sve što je naopako ovdje se, na našoj grudi, s lakoćom primalo i cvjetalo. I u ovom času kod nas se trse intelektualci koji podupiru ideje drumskog i svakog drugog razbojstva samo ako je to za stvar državotvornu, kao god što su, koliko jučer, možda ti isti tipovi, pripomagali procvatu nakaznih ideologija. Ti vražji šegrti idu njuhom tamo gdje se ćuti opačina i gdje se može dati neki obol “kulturi zla”. Njih oprečnosti ideološke ne uzbuđuju samo ako u njima postoji klica destrukcije. I uvijek se na kraju, kada sva zla minu, a đavolji ples utihne, nađu riječi opravdanja za nestašne intelektualce i njihove brbljarije. Omalovažava se težina i značaj opakih riječi, pripisuje im se poza ili gluma, a mnogo toga odbija se i na sklonost intelektualaca da budu u kontri, pa makar i u kontri dobru. Istina, bilo je nekih suđenja piscima i filozofima, ali nikad kao intelektualnim zlicama, već prije kao ekshibicionistima ili ridikulima.”
Na isti način nikada nije bilo pravnih suđenja određenim novinarima, koji bez ikakvih argumenata mogu, po narudžbi, optužiti bilo koga. Nije bilo nikada ni javnih osuda za rad eskort-novinara, poput onih iz emisije "60 minuta", koji su časnu misiju novinarstva stavili pod noge političkim interesima.
Nezim Halilović o slučaju Edina Omerovića
