Šta poslije vanrednog stanja?

Piše Dželaludin Hodžić

Stanje pandemije je termin vanrednog stanja - do sada rezervisan za uže, stručne grupe i rasprave - doveo u najširu upotrebu.

Riječ je o ustavno-pravnoj instituciji kojom se uređuju pitanja koncentracije nadležnosti, ograničavanje ljudskih prava i druge nužne procedure u posebnim okolnostima kada u pitanje dolaze životi i zdravlje ljudi i(li) integritet i suverenitet države.

S obzirom da se odlukom o proglašavanju vanrednog stanja, u pravilu, vlast koncentrira u rukama malog broja ljudi (nerijetko jednog čovjeka  - predsjednika vlade ili šefa države), te da se time uglavnom legalizira ograničavanje ljudskih prava, takva je odluka posebno osjetljiva i donose je najviši državni organi.

Već na ovome mjestu naš, bosanskohercegovački primjer otvara brojna pitanja. Je li na prostoru Bosne i Hercegovine uopće proglašeno vanredno stanje ili je to slučaj samo s jednim entitetom?

Tu nastaju nova pitanja. Kako to da vanredno stanje može proglasiti organ koji nikako ne spada u red najviših u ovoj državi? Šta to govori o državi i političkim snagama koje se predstavljaju kao njeni ekskluzivni zaštitnici?

Ako na području Federacije BiH vanredno stanje nije proglašeno, na kojim pravnim temeljima se ograničavaju ljudska prava i slobode? Jesu li donosioci odluka svjesni mogućih pravnih posljedica? O tim pitanjima već je, dijelom, bilo riječi u domaćoj javnosti. Te će se teme, vjerujem, tek otvarati.

Podsjećanja radi, suveren je onaj ko odlučuje o vanrednom stanju. Drugim riječima, države ima u onim granicama koje obuhvaća jedna takva odluka. Ovdje me, ipak, zanima druga dimenzija rasprave o vanrednom stanju.

U svojoj originalnoj biopolitičkoj teoriji vanrednim stanjem kao osnovnom preokupacijom bavi se Giorgio Agamben, italijanski pravnik, filozof i politički teoretičar. Iz te pozicije Agamben i u najnovijim člancima (koje objavljuje od kraja februara) komentira iskustvo koje proživljavamo s korona virusom.

U Agambenovoj artikulaciji vanrednog stanja u osnovi leži ocjena o vanrednom stanju koje prerasta u redovno. Riječ je o tome da se institut, izvorno nastao i namijenjen za izuzetne i rijetke okolnosti, koristi sve češće. U toj je praksi problematična tendencija da od svakog vanrednog stanja ostane ponešto u institucionalnim pravilima, ophođenjima (ustvari, politikama) i nakon prestanka okolnosti zbog kojih je, prvobitno, vanredno stanje i proglašeno.

To dalje dovodi čovjeka u stanje u kojem se njegov život (naši životi) naprosto odvija kao prosta biološka činjenica. Na istom zaleđju nastaju i teorije brojnih drugih autora. Među značajnije svakako spada i njemački sociolog Ulrich Beck. Ono što je kod Agambena vanredno stanje ili u Baumanovoj teoriji fluidnost, to je kod Becka rizik. U tim se granicama, s tim karakteristikama odvija naš goli, biološki, životinjski život.

Kod tih autora, kao ni ovdje, nije riječ o pesimizmu ili defetističkom pristupu koji bi značio predaju ili odustajanje. Riječ je o apelu na kritički stav, promišljanje i ponovno pronalaženje političkog. To znači napor za ostvarenje istinskog ljudskog dostojanstva. To su naprosto nužne pretpostavke za formiranje stava prema fenomenima koji određuju naš životni svijet. Sasvim konkretno, s iskustvom koje imamo, možemo se pitati šta će predstavljati ostatke, šta će ostati da živi u našim politikama i nakon što opasnost od virusa, prije ili kasnije, prođe (nadamo se ipak danas, a ne sutra, barem de facto)?

Hoćé li ovdašnji moćnici "uvidjeti" kako se nastava u školama i fakultetima sasvim jednostavno može odvijati online i poslije posebnih okolnosti? Hoće li doći do zaključka da se mnogo nastavnika može otpustiti jer će tehnika omogućiti da jedna osoba online obavlja posao koji u redovnim procesima obavlja više ljudi? To bi dalje omogućilo da se mnogi objekti u kojima su sada smještene obrazovne ustanove pretvore u luksuzne hotele i tržne centre. Ovo je, za sada, imaginarni scenarij, ali ga dosadašnje iskustvo pretvara u sasvim opravdani strah.

U metaforičkoj ravni, ovih dana se približavamo još jednoj vrsti vanrednog stanja. Mjesec ramazan je za svakog muslimana zaista neka vrsta vanrednog stanja, izmijenjenih procedura i režima, posebnih prioriteta.

Prilika je to da se, kako se to obično u vazovima naglašava, obavi neka vrsta interne revizije. Da se zamislimo nad sobom i svojim životom. Nad svime što činimo kako bi opravdali odgovornost koja nam je dodijeljena i koje se ne možemo odreći, kako god se opravdavali. Ovaj ramazan imaće, izgleda, nekih specifičnosti kada je riječ o ovdašnjim običajima.

Ali ti običaji (zajednički iftari, teravije, mukabele) i njihov izostanak, koliko god nam nedostajali, ne bi smjeli biti prepreka stvarnom doživljaju i ispunjenju funkcije ramazanskog vanrednog stanja.

Stvar je u tome da se s ramazanom, za razliku od drugih vanrednih stanja, zna kada završava i šta mu je cilj. Cilj je ispunjen, ako nas je osnažio za povratak u redovno stanje, odnosno, u životne tokove, borbe i izazove.

Kada odustane i preda se pred izazovima, čovjek ustvari iznevjerava svoju namjesničku ulogu i pada u stadij životinje kojoj je prvi i jedini cilj goli opstanak. Drugim riječima, tek ako ne slegne ramenima pred prijetnjama vanrednog stanja, spreman na svakodnevnu borbu, može prevazići status meleka. Ta se borba odvija u areni ovoga svijeta i života koji, kao takvi, niti su prokleti niti se mogu pojednostavljeno svoditi na igru i zabavu.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.