Zarazna tehnologija - Da li je potrebna pandemija da bi se manipuliralo ljudima?

Piše: Edin Mezit

"Nedavno istraživanje koje je naručio Googleov suparnik Facebook pokazalo je da već danas Facebookov algoritam bolje procjenjuje karakter i sklonosti ljudi čak i od njihovih prijatelja, roditelja i supružnika. Istraživanje je provedeno na 86.220 volontera koji imaju Facebook račun i koji su ispunili upitnik od stotinu tačaka. Algoritam Facebooka predvidio je odgovore volontera na temelju praćenja Facebook lajkova - koje web stranice, slike i video isječke označavaju simbolom Like. Što više lajkova, tačnija su predviđanja. Predviđanja algoritma uspoređena su s mišljenjima kolega s posla, prijatelja, članova porodice i supružnika. Iznenađujuće, algoritmu je trebalo samo deset lajkova kako bi nadmašio predviđanja kolega sa posla. Bilo mu je potrebno sedamdeset lajkova da nadmaši prijatelje, 150 lajkova da nadmaši članove porodice, a 300 lajkova da nadmaši supružnike. Drugim riječima, ako vam se desilo da ste na svom Facebook računu kliknuli 300 lajkova, algoritam Facebooka može predvidjeti vaša mišljenja i želje bolje nego vaša supruga ili suprug!” (Yuval Noah Harari, Homo  Deus, Vintage, London, 2017, 396-397)

Historičar budućnosti, kako ga često nazivaju, izraelski autor Y.N. Harari, jedan je od najpoznatijih pisaca iz oblasti istraživanja savremenog života i budućnosti svijeta.

U svojim knjigama, člancima i mnogobrojnim javnim nastupima on svojoj publici nudi naučno-popularnu sliku savremenog svijeta i čovjeka, obogaćenu historijskim poveznicama, te projekcijama budućnosti. Posebna tema ovih projekcija je predviđanje tokova biotehnološkog razvoja.

Gornji citat iz njegove planetarno popularne knjige ”Homo Deus”, donosi nam zanimljiv i ne više tako nepoznat primjer upotrebe današnje tehnologije kao alata za praćenje, kontrolu i manipuliranje, te njene sposobnosti da analizira našu osobnost i predvidi buduća ponašanja. (Afera sa kompanijom Cambridge Analytica vjerovatno je najkonkretnije do sada javnosti približila ovu problematiku)

Ovaj primjer dio je njegovog predstavljanja slike realnosti savremenog čovjeka u kojoj naglašava da mi, ljudi današnjice, sve više pristajemo na pohranjivanje i dijeljenje naših podataka, praćenje, kontrolu, snimanje. Nema više povratka na vrijeme prije interneta.

Povezanost sa sve naprednijom tehnologijom naša je sudbina. Prevelike su njene koristi, preslatki su njeni plodovi, a životni standard koji nam nudi tako je visok da lahko pristajemo na kompromise koji se odnose na našu privatnost i slobodu. Tehnologija pojedincu omogućava da bude, u Hararijevom opisu, tzv. božanski čovjek (otuda i naslov citirane knjige). Odnosno, kako kaže Harari, sa dostupnom tehnologijom već danas smo sposobniji, brže se krećemo, lakše komuniciramo i znamo više od božanstava drevne Grčke ili Rima. Ostaje nam, eto, još samo da riješimo problem smrti.

Naravno, daleko od toga da se moramo slagati sa Hararijevim stavovima i projekcijama budućnosti, a naročito onim novoateističkim, vezanim za islam i religiju općenito, ali sve više ljudi misli da je on vjerovatno u pravu kada govori o našoj nemogućnosti izbjegavanja svojevrsne orvelovske sudbine čovječanstva, barem ukoliko ne dođe do nekih, trenutno nezamislivih, promjena socijalnih i tehnoloških paradigmi.

Harari, također, naglašava dodatnu dimenziju ove problematike a u pitanju je jedna specifična crta naše sve izraženije ovisnosti o društvenim mrežama.

Riječ je, prema ovom autoru, o relgijskim konotacijama pomenutog fenomena. Naime, Twitter, Instagram, Facebook, itd, kako to on dobro primjećuje, čovjeku sve više obezbjeđuju životni smisao. Jer, u shvatanju savremenog čovjeka, kakvog smisla ima bilo šta uraditi ili doživjeti ako to nećemo podijeliti sa, u informacijsku mrežu uvezanim, svijetom današnjice. Tako npr, za nove generacije, kaže Harari, vođenje tradicionalnog dnevnika u nekoj svesci potpuno je apsurdno - čemu praviti sadržaj ako ga nećemo odmah objaviti.?

Spremni smo se, dakle, dragovoljno povinovati diktatu informacijskih giganata, sa svim društvenopolitičkim i drugim posljedicama koje se u takvom odnosu podrazumijevaju, jer inače, ne samo da bismo izgubili pristup sve većem broju korisnih i teško zamjenjivih usluga koje oni nude, nego bi umnogome izgubili i vlastiti egzistencijalni smisao.

Na taj je način, tvrdi Harari, tehnologija za mnoge ljude već poprimila religijska svojstva. Umjesto Boga, jedino ona može spasiti svijet. Zato nemamo izbora, moramo slijediti njen poziv. Na strani 409. U ”Homo Deus” on kaže:

"Unatoč svim pričama o radikalnom islamu i kršćanskom fundamentalizmu, najzanimljivije mjesto na svijetu iz religijske perspektive nije Islamska država niti Biblijski pojas već Silikonska dolina. To je mjesto gdje gurui hi-techa pripremaju za nas hrabre nove religije koje imaju malo veze s Bogom i puno veze s tehnologijom. Obećavaju nam sreću, mir, prosperitet i čak vječni život - ali, ovdje na zemlji, uz pomoć tehnologije, a ne nakon smrti uz pomoć nebeskih bića.”

Ove Hararijeve opservacije u posljednje su se vrijeme ponovo aktuelizirale, jer imaju značajne poveznice sa mjerama koje su vlasti širom svijeta poduzele usljed pandemije virusa korone. Naime, u medijskom prostoru su se proteklih dana mogle čuti teorije o pandemiji korone kao globalnom socijalnom eksperimentu koji uključuje testiranje kontrole i poslušnosti masa, a internet su preplavili i sadržaji koji govore o navodnom utjecaju predajnika 5G mreže na pojavu i širenje uzročnika bolesti COVID-19.

Kada je o ovome riječ, čini mi se zgodnim skrenuti pažnju na lucidni komentar jednog korisnika društvenih mreža koji je simpatično primijetio da su pojedini protivnici 5G tehnologije svoju propagandu entuzijastično širili putem 4G mreže žaleći se pri tome da je, usljed ogromnog broja ljudi koji su zbog mjera izolacije skoro neprestano online, internet jako vezu usporio.

Također, prilično zapaženo mjesto u medijima je zauzela i informacija o mogućem elektronskom praćenju zaraženih, što se odmah dovelo u sa ugrožavanjem privatnosti pojedinaca i prijetnji po lične slobode.

Uzevši u obzir gore navedeni, već podobro ustanovljeni, odnos savremenog čovjeka i visoke tehnologije, zaista se ne doima da je bilo kakvim centrima moći potrebna nekakva pandemija i sve enormno skupe mjere koje idu uz nju da bi ostvarili svoje planove o kontroli ponašanja svjetskog stanovništva.

Pristup i upravljanje informacijama, kreiranje i kontrola medijskih sadržaja, uz sve druge tekovine savremenosti, već odavno su dio naših života te su, po svemu sudeći, dovoljno snažna, ali i mnogo suptilnija oruđa za kontrolu, praćenje i manipuliranje ljudima.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.