Da li su svršenici/ce medresa indolentni prema Islamskoj zajednici
Još kao učenica osnovne škole s ushićenjem sam se odazivala na učešća u određenim „džamijskim“ aktivnostima, a ljubav prema tome nastavila se tokom medresanskih dana koliko su mi obaveze dopuštale, kada sam vikende provodila sa džematskim horom, djevojkama i hanumama željnim da se nešto dešava u njihovoj zajednici.
Vjeroučiteljice koje rade u školama trebaju i moraju biti aktivne članice asocijacija žena u svojim džematima. Odmah iza njih su sve polaznice i svršenice medresa, a koje su odabrale neka druga usmjerenja. Zatim je odgovornost na svakoj obrazovanoj ženi vjernici, koja ne treba da čeka poziv muallime, imama, nego da sama prepozna tu potrebu u sebi da dadne zekat na svoje znanje.
U mom prvom džematu Puračiću, uvela sam svoju prvu grupu žena u arapsko pismo, uvakufljujući slobodno vrijeme za njih, zato što sam željela i u tome pronalazila istinsko zadovoljstvo. Tokom mog školovanja svi putevi su me vodili u džamiju, među žene i djevojke kojih u svakom vremenu i u svakoj zajednici ima, a koje ponekad očajno traže nekoga ko će ih motivirati u njihovom aktivizmu. Danas je to riješeno imenovanjem koordinatorica za ženski aktivizam na nivou svih džemata, koliko ljudski i finansijski resursi dopuštaju. Dolaskom u Livno moja ljubav i potreba da radim za zajednicu dobijaju drugačiji okvir, postaju institucionalizirani, a uz lidera vizionara, dobijaju mnogo širi i perspektivniji plan djelovanja. Postajem dio tima Medžlisa IZ Livno, izuzetno otvorenog za ženski aktivizam, ulažući i sredstva i energiju, što potvrđuje činjenica osnivanja Udruženja žena pri Medžlisu. Motivacije za rad ne manjka, tako da timski sa svojim kolegicama i prijateljicama svakodnevno smišljam i realiziram razne korisne aktivnosti za sve žene muslimanke u Livnu.
Mnogo je djevojaka/mladića koji su završavali medrese, ali nisu se pronalazili u aktivizmu. Ili nisu bili motivirani od strane džematskog imama, (što nije nikakav izgovor), ili jednostavno nisu osjećali obavezu, kao da se njih Zajednica apsolutno ne tiče. Kako neko može završiti medresu i kazati otvoreno da ga se njegova Zajednica ne tiče? Da niti nudi svoje vrijeme džematskom imamu, niti samoinicijativno pokreće određene projekte u svome mjestu. Da li su svršenici/ce medresa indolentni prema Islamskoj zajednici, zaboravljajući činjenicu da Islamska zajednica već desetinama godina ulaže sredstva i resurse kako bi te škole bile na što većem nivou u našoj domovini. Samim tim, svaki svršenik medrese treba odgovoriti svojoj Zajednici i dati određeni doprinos. Organizacije (NVO) s vjerskim predznakom vrlo aktivno djeluju širom naše zemlje i tužna je činjenica je vrlo malo svršenika medresa uključeno u njihov rad. Mahom su to vrijedni omladinci različitih usmjerenja koji nastoje uvakufiti svoje vrijeme kroz volonterski posao.
Trebamo li svršenike/ce medresa nekako usmjeravati na volonterske aktivnosti još u školskim klupama? Trebaju li asocijacije žena pri medžlisima već sada ući u medrese i nuditi prilike učenicama medresa da aktivno sudjeluju u radu Islamske zajednice?! Naravno da ovdje ne ubrajam samo svršenike medresa, nego sve druge obrazovane djevojke/žene, kojima vjerski život zajednice znači, a koje ne daju ni minimum svoga vremena za stvaranje ili oživljavanje vjerskog života unutar vlastitog džemata. Mnogi će reći da su prezauzeti porodičnim obavezama, drugi će se kriti iza poslovnih, a Allahu će se pravdati na Sudnjem danu što nisu iskoristili priliku da prikupe što više sadake na svoje stečeno znanje, jer zaista znanje koje ne širimo nema nikakvu vrijednost.
Vjeroučiteljice koje rade u školama trebaju i moraju biti aktivne članice asocijacija žena u svojim džematima. Odmah iza njih su sve polaznice i svršenice medresa, a koje su odabrale neka druga usmjerenja. Zatim je odgovornost na svakoj obrazovanoj ženi vjernici, koja ne treba da čeka poziv muallime, imama, nego da sama prepozna tu potrebu u sebi da dadne zekat na svoje znanje.
Na koji način pak možemo privrijediti svojoj zajednici ukoliko pohađamo medresu ili smo svršenica medrese, a posebno ukoliko smo stipendisti svoga medžlisa ili Islamske zajednice. Na koji način možemo opravdati svoje stipendije? Naravno da je mnogo načina, te da to treba biti u dogovoru sa mjesnim imamom ili muallimom, odnosno asocijacijom žena. Nagrada za naš vakuf koji ostavljamo zajednici nema cijenu na ovome svijetu, ali ćemo se naslađivati nagradama na budućem svijetu, a znamo da vakufljenje vremena i znanja je trajno dobro djelo koje ne prestaje našom smrću.
Zašto je još važno uključivanje naših djevojaka i žena u rad Islamske zajednice? Mnogo je manjih džemata koji imaju jednu ili nijednu vjerski obrazovanu ženu. Da li to znači da taj džemat ne može biti obogaćen sekcijom žena koje će se okupljati i raditi projekte u ime Allaha, s ciljem da ožive društveni i vjerski život svog mjesta? Naravno da ne znači, jer odgovornost pada onda na sve obrazovane vjernice koje tu žive, a koje ne žele da izađu iz topline svoga doma i potaknu organizaciju takve sekcije. Sramotno je da nam te sekcije uglavnom i čine starije žene, dok one mlađe smatraju da nisu podobne da budu dio tih grupa, ili ih je jednostavno stid?
