Kuga u Šeheru: Njegov najstrašniji musafir

Mračna nagađanja o zlom proljeću obistiniše se. S prvim beharima i izuzetnom vrućinom za to doba godine pojavi se kuga. Uvuče se šutke u grad i prvo se javni na Vratniku pa se uskoro, k'o mahnit insan, razmahnu i poče moriti.

Šeher zastrepi. Bio je to njegov najstrašniji musafir. Kuga i jangija. Trećega, a gorega, nije bilo... Imućniji svijet, kao i svi oni koji su po okolnim selima bilo šta imali, počeše napuštati grad i sklanjati se što dalje. Čaršija zamrla, a poslovi stali.

Nekakav krupan Arap, koji je odskora ozuhurio u Sarajevu, unosio je još veću pometnju i strah među ionako ustrašene ljude. Prolazio je čaršijom nakrke noseći velikog crnog ovna i glasno najavljivao kijametski dan, pozivajući ljude da dođu tobe dok je još za vakta. A kako nije govorio bosanski već arapski, i to jednim proderanim i prijetećim avazom, ljudi su ga sa strahom i kao opčinjeni slušali. Pa kad bi još i ovan zablejao s Arapovih leđa, ljude bi spopadao smrtni strah, jer im se činilo da im i on nešto krupno govori i prijeti.

(...)

Odmah po Jurjevu, dok se svijet plašio da će se kuga zbog vrućine još više razmahati, ona iznenada poče da jenjava. Broj umrlih naglo se smanji na troje-četvero dnevno, dok i to ne presta. Svi odahnuše i sve se preko noći izmijeni. Ljudi, navikli da se prilagođavaju i dobru i zlu, mada prije dobru nego zlu, ubrzo sve zaboraviše, kao da kuga nikad ni morila nije. Zemlja, tokom duge zime zakašnjela proljeća stalno natapana snijegom pa onda kišom, a sad ogrijana suncem, zamirisa životom, budućim rodom i berićetom. Voće, kao i sve drugo, ponese kao rijetko kad... Činilo se da su ljudi postali nekako pitomiji, mekši i bolji. U džamiji zaredaše dove, u znak zahvalnosti što se kuga povukla, uz vruće molitve da se više nikad ne povrati. Čaršija preko noći oživje, dućani se otvoriše, seljaci počeše silaziti u grad, a Tašlihan, zlatno vrelo Sarajeva, zajedno s Morića hanom, Kolobarom i drugim sarajevskim hanovima, zabrujaše kao košnice.

Grad se brzo vraćao životu, zaboravljajući sve ono što ga je do jučer morilo i tralo.

(Odlomak iz knjige Bašeskijin posljednji zapis)

Rešad Kadić je rođen u Sarajevu 1912. godine. Rano se afirmisao kao publicista i dobar novinar. Najpoznatija Kadićeva djela su: Bašeškijin posljednji zapis (roman iz života starog Sarajeva), Hadži Lojo (historijski roman iz austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine), Ilhamijin put u smrt (uzbudljiva pripovijest o posljednjim danima života ovog našeg poznatog sufijskog pjesnika), Pripovijedanje o ljudskim sudbinama i paši Latasu (zbirka pripovijedaka), Gazi Husrev-beg, (poema) i Život i smrt hazreti Fatime (pobožni spjev). Rešad Kadić je kod našeg svijeta najpoznatiji po svome Mevludu za koji je dobio prvu nagradu na natječaju Vrhovnog islamskog starješinstva 1963. godine. Za ovih 40 godina Mevlud Rešada Kadića je doživio više izdanja u vrlo velikim tiražima. Jedna od najizrazitijih Kadićevih spisateljskih odlika jest da je uvijek pisao jednostavnim, razumljivim i iznad svega jezgrovitim narodnim jezikom. Rešad Kadić je preselio na Ahiret 1988. god. u Sarajevu, sa željom da bude ukopan u Tešnju, na posebnom mjestu iznad grada.

(E.Subašić./Preporod.info)