Imam Ebu Hanife

Poznat je i po nadimku Najveći Imam - Imam-i-E’azam, a učestalije je njegovo ime po kuniji  "Ebu Hanife". Pravo ime mu je bilo Nu'man ibn Sabit. Rođen je u gradu Kufi (u današnjem Iraku) 80. godine po Hidžri (689. godine po Miladu). Rođen je u trgovačkoj porodici. Porodica Imama je bila perzijskog porijekla, a porijeklo je vezala i za ashaba časnog Poslanika, s.a.v.s., Selman El-Farisija, r.a.

Otac Imama Ebu Hainfe je u Kufi sreo Imama Ali ibn Ebi Taliba, r.a., koji je za njega i njegov porod činio dovu, a neki kažu da je sevep ove dove Ebu Hanifa. Hadis koji prenose Buharija i Muslim kaže da Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “kad bi vjera samo na sedmericu pala, čak i onda bi je se osoba iz Perzije prihvatila, ili jedan između perzijanskih potomaka bi zasigurno je pronašao.” Imam Sujuti, šafijski znalac, rahmetullahi alejhi, je prokomentarisao: “Govorilo se, a o tome su se svi slagali, da se ovaj hadis odnosi na Imama Ebu Hanifu.”

Kufa je u vrijeme rođenja Imama bila veliki centar znanosti i učenosti. U njoj se nastanio veliki broj časnih ashaba Poslanika, a.s., Zbog prisustva ovih poštovanih ljudi koji su potakli toliko interesa za Hadis i Rivajet, praktično svaka kuća u Kufi je postala centrom ovih učenjaka i njihovih disciplina.

U svom početku, Imam Ebu Hanife se nije bavio naukom. Međutim, koincidencijom, dok je jednog dana prolazio pokraj kuće Ša’bija (priznatog “Velikog učenjaka” među tabi’inima), Ebu Hanifa je pozvan unutra od strane Šejha koji ga je uzeo sebi za studenta. “Gdje ideš mladiću?” – upitao ga je Ša’bi. Ebu Hanifa mu je kazao ime trgovca kojeg ide da posjeti. “Htjeo sam pitati”, kazao je Ša’bi, “Čije časove pohađaš?” “Ničije” odgovorio je Imam sa žaljenjem. “Vidim znakove inteligentnosti u tebi” počeo je Ša’bi, “Trebao bi sjediti u društvu učenih ljudi.” Nakon ovog susreta mladi Imam je otpočeo svoju potragu za znanjem.

Imam Ebu Hanifa je znanje sticao od preko četiri hiljade ljudi. Među njegovim učiteljima su bili najeminentniji ljudi tog vremena sa senedom koji se vezao za brojne ashabe, r.a. Sam je bio blagoslovljen da se sretne neke od ashaba: Enesa ibn Malika, Abdullaha ibn Avfa i Sehl ibn Sa’ada, r.a., što mu je dalo da bude svrstan među tabi’ine (nasljednike ashaba).

Među šejhovima pred kojima je Imam Ebu Hanife učio bio je Hammad ibn Sulejman. Pridružio se njegovoj halki (krugu) kada mu je bilo 22 godine, a do tada je već bio dobrano poznat u raspravama. Studirao je kod ovog šejha do njegove smrti, da bi nakon toga preuzeo njegovu kružok (halku) kada mu je bilo četrdeset godina.

Šu’be, vodeći muhaddis koji je napamet znao dvije hiljade hadisa je također bio učitelj Ebu Hanife. Šu’be je bio mnogo naklonjen Ebu Hanifi, rekavši jedno: “Kao što znam da je sunce sjajno, znam da su učenost i Ebu Hanifa dva duplikata jedno drugom.”

Imamova potraga za znanjem ga je neizbježno odvela do Svetih Hramova, u vrijeme kada je Mekka bila centar učenosti. U njoj je nekoliko priznatih autoriteta Hadisa, koji su se sreli sa Poslanikovim, a.s., ashabima, osnovalo svoje vlastite škole. Među njima je bila škola ‘Ata’a bin Rebbaha. ‘Ata je bio poznati tabi’in koji se družio sa većinom ashaba i stekao je iz ovog druženja izniman stepen autoriteta. Lično je tvrdio da je sreo dvije stotine ljudi koji su se družili sa Časnim Poslanikom, a.s. Svi ugledni ashabi su potvrdili njegovu učenost. Abdullah ibn Omer, r.a., sin halife Omera je imao običaj kazati: “Zašto ljudi dolaze meni kada imaju ‘Ata’a bin Rebbaha da njemu idu?”

Od drugih muhaddisa Mekke čije je časove Imam pohađao bio je ‘Ikrime. On je bio rob i učenik Abdullaha ibn Abbasa, koji ga je uz veliku brigu i pažnju školovao, učinivši ga tako sposobnim da je on, za svoga života dao Imamu Ebu Hanifi dozvolu (idžazu) da može davati lične prosudbe (fetve) i odredbe. Imam Ebu Hanife je bio prvi koji je analizirao islamsku jurisprudenciju, podijelio je u oblasti, razlučio njena pitanja i odredio mjerila i kriterije za analitičko rezonovanje (kijas).

El-Hafizu-l-Kebir Ebu Bekr Ahmed el-Harizmi je napisao u svojoj knjizi (Musnedu), Sejfu-l-Eimme prenosi da kada bi Imam Ebu Hanife izveo stvar (pitanje) iz Kur’ana i Hadisa, ne bi dao odgovor zapitaniku dok to svi od njegovih studenata ne bi potvrdili.

Hiljadu Ebu Hanifinih učenika je pohađalo njegove časove kada je poučavao u gradskoj džamiji Kufe. Četrdesetorica od njih su bili mudžtehidi. Kada bi pronašao odgovor za neku stvar, savjetovao bi svoje studente koji bi to zajedno dalje izučavali, a kada bi oni postigli suglasnost oko toga da je isto u skladu sa Kur’anom i Hadisom i sa riječima ashaba, on bi se obradovao govoreći: “Hvala Allahu, Allah je najveći!”, a svi prisutni bi ponovili njegove riječi. Onda bi im rekao da to zapišu. Ibn 'Abdu-l-Berr navodi u El-Intiqa djelu, Abdullah ibn Ahmed ed-Dawraqi je kazao: “On je pouzdan prenosilac (sukkah), nikad nisam čuo nikog da ga je iko oslabio ili doveo u pitanje. Tako da mu je Šu’be pisao (za hadise) i naredio mu da prenosi hadis.”

Ibn Hadžer je kazao u stavku o Haridž ibn Es-Saltu, u svom djelu Tehzibu-t-tehzib, da je Ibn Hejseme kazao: “Ako Eš-Šu’bu prenosi od nekoga i imenuje ga, taj čovjek je pouzdan (sikah) i njegovo prenošenje se uzima kao dokaz (juhtedždžu bi hadisihi).”

Mnogi poznati šejhovi su prenosili od Imama Ebu Hanife. Imenovaćemo samo nekoliko: Es-Sevri, Ibnu-l-Mubarek, Hammad ibn Zejd i Adu-r-Rezzak (jedan od Buharijevih šejhova), El-Mizzi u djelu Tehzibu-l-Kemal imenuje oko stotinu imena onih koji su prenosili od Imama Ebu Hanife. Zabilježeno je da je Imam Šafija, r.a., kazao: “Sva učenjaci (ljudi) fikha su djeca Ebu Hanife.” “Ja ništa od znanja ne bih stekao da to nije bilo za mog učitelja. Svi znani ljudi su djeca uleme Iraka, koji su bili učenici kufanske uleme, a oni su bili učenici Ebu Hanife.”

Hanefijski mezheb, nazvan po Imamu se raširio nadaleko i naširoko tokom vlasti Osmanske carevine. Danas, više od polovine muslimana na Zemlji svoj ibadet obavljaju sukladno hanefijskom mezhebu. Hanefijska škola je odlučivala sudske slučajeve u većini islamskih zemalja, tokom velikog dijela islamske historije, uključujući ovdje periode Abbasija i Osmanlija. Nije samo izvanredni um i znanje Imama Ebu Hanife ono čemu se treba diviti i poštovati ga već su to i njegov primjerni karakter i pobožnost.

Zehebi piše: “Izvješća o njegovoj pobožnosti i predanosti su dostigla stepen tevatura” ( neslomljenog lanca predaja). Zbog njegovog permanentnog kijama nadijevali su mu ime “Vješaljka” “Stub”. Ćesto je učio čitav Kur’an u svojim noćnim namazima. Obavljao je sabah sa abdestom od jacije četrdeset godina (jer bi klanjao po cijelu noć).

Prenosi se da je cijeli Kur’an proučio sedam hiljada puta na mjestu gdje je umro. Zarađivao je za život trgovinom, odašiljući robu na druga mjesta, a sa zaradom je podmirivao potrebe svojih studenata. Mnogo je davao za dobrotvorne svrhe i svakog petka bi podijelio dvadeset zlatnika siromašnima za duše svojih roditelja. Godine 146. po Hidžri, Ebu Hanifa je strpan u zatvor od strane Mensura, tadašnjeg vladara, nakon što je Imam odbio da kaže da je Mensur pravedni Halifa, kao i zbog odbijanja pozicije predsjednikovanja Vrhovnog suda. Dok je bio u zatvoru Imam Ebu Hanife je udaran štapom. Mensur se pokajao i poslao Imamu novac, da bi opet bio odbijen od strane Ebu Hanife. Do tada Ebu Hanifa je postao dobro poznat i hiljade ljudi su se skupljale da ga sretnu i potraže njegovo mišljenje gdjegod je išao. Njegovo zatvanje nimalo nije umanjilo njegovu popularnost, a Mensur je shvatio da se prema Imamu mora ponašati pažljivo, tako je dozvolio da podučava dok je još bio u zatočeništvu.

Vladar Mensur je naposljetku odlučio da se kutariše velikog Imama i naložio da ga otruju. Ebu Hanifa je osjećajući djelovanje otrova, pao na namazu, a umro je mjesecu Redžebu. Vijesti o Imamovoj smrti su se proširile nadaleko, a hiljade su se skupile pred zatvorom. Kadija grada ga je okupao, i cijelo vrijeme ponavljao: “Tako mi Boiga, bio si najveći fakih i najpobožniji čovjek našeg vremena…” Kada su kupanje završili toliko se mnogo ljudi skupilo da mu je na dženazi prisustvovalo pedeset hiljada ljudi. Veliki Imam je umro u Bagdadu 150. godine po Hidžri. Imao je sedamdeset godina.

Neka Allah bude s njim zdovoljan. Amin.

priredio: M. K.