Kako Bošnjaku i nakon genocida smeta mahrama njegovih majki i kćeri
Mjesec rebiu-l-evvel se završio i on od nas traži da se posvetimo dubini svoje duše koja je čula i osjetila puno dobra i da dadne svoj sud o svemu, i zapita sama sebe kako će dalje? Hoće li poslije ljepote mevluda u okove ovog prolaznog Dunjaluka i hoće li dozvoliti da je u te okove zavežu ovodunjalučki šejtanski vazali? Hoće li radi ovodunjalučkih kratkih uživanja i materijalizma okrenuti leđa svemu što čini istinsku vrijednost i ljepotu Ovog i Onog svijeta.
Pitam se: Bože dragi, da li na Zemlji postoji narod koji je više pažnje i ljubavi posvećivao i danas posvećuje Poslaniku i njegovoj porodici? Ovo je pitanje, a odgovor bi bio slijedeći: Nigdje na svijetu nećete naći tako učestalo ime Mevludin, Mevluda, Mevlud kao što ih ima u Bosni. Nigdje na svijetu nećete pronaći ime Mehmedalija osim u Bosni, kod dobrih Bošnjaka koji su ovu časnu vjeru bez sablje prigrlili i do dana današnjeg dini-islamu ostali vjerni, bez obzira na teret koji stotinama godina nose. Programi koje su izvodili polaznici naših mekteba puno toga govore. Ako obratimo pažnju na tekstove ilahija, pjesmica, recitala iz njih vidimo koliko je teška sudbina našeg naroda i koliko je patnje i tereta preživio i nosio naš narod. Taj teret on i danas nosi i valja ga nositi i u budućnosti.
Međutim, gledajući danas način života mnogih naših Bošnjaka, slušajući njihov govor, svjedočeći njihovim djelima jasno se vidi da ih ima zaboravnih. Ima ih koji su se odvojili od Kur'ana, Poslanikovu porodicu gotovo da i ne poznaju, Dunjaluk im je otvorio širom svoja vrata, a oni su ga objeručke prigrlili.
Kako jednom Bošnjaku i nakon genocida smeta mahrama njegovih majki i kćeri tome u prilog najbolje svjedoči slučaj zabrane u kojem su učestvovali i Bošnjaci.
Hapse nam naše komandante i naše heroje pokušavajući ih izjednačiti sa agresorima, a Bošnjaci ili ne znaju ili ne poznaju put kojim se treba braniti. U našim udžbenicima nema prave istine osim one koja je po mjeri svih konstitutivnih naroda. Kažu nam da su neki od nas prijetnja sigurnosti i demokratskim principima, a crkva u avliji nane Fate Orlović i dalje prkosi pravdi i svim pravima ovoga svijeta. Oni koji su na početku dvadeset prvog stoljeća svoj pokolj nad Bošnjacima krunisali genocidom i danas javno po gradovima naše jedine Domovine paradiraju u uniformama i simbolima u ime kojih su naša braća i sestre na najgori način ubijani.
Danas kada razmišljamo o našem trenutnom stanju imamo obavezu da prije svega okrivimo i sebe jer u suštini sve počinje od nas samih. Moramo kao narod shvatiti da nam je sreća u bratskom odnosu jednih prema drugima, da se za svoju vjeru, svoju Domovinu i narod borimo kao naši preci, slijedeći ono najbolje. Dakle, vrijeme je da naša inteligencija, a mi je, hvala Bogu, imamo, naoštri svoja pera u odbrani istine i naše svjetlije budućnosti, da odgajamo našu mladost da zna istinu o svom narodu tako da im približimo vjeru da nikad više ne osjete kompleks manje vrijednosti zato što su Bošnjaci, muslimani i tu pripadnost svjedoče na svom čistom bosanskom jeziku.
