Dova - značaj i veličina

Dova ima veoma veliki značaj i ulogu u životu čovjeka. Ona je srž ibadeta, pokornosti radi koje je Allah, dž.š., stvorio džinne i ljude, jer Uzvišeni kaže da je svijet džinna i ljudi stvorio isključivo radi pokornosti i ibadeta Njemu. Allah, dž.š., hoće od nas da Mu se obraćamo, da Mu upućujemo dove:

Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u džehennem poniženi.” (El-Mu'min, 60)

I molite Mu se iskreno Mu ispovijedajući vjeru! (El-A'raf, 29)

Dova nas odgaja da od sebe odbacimo oholost koja je vrlo često prisutna kod mnogih ljudi. Bez obzira na društveni položaj i bogatstvo vjernik mora ostati skrušen, ponizan i svjestan da ništa nije u stanju uraditi bez Allahove pomoći i stoga mu se on stalno obraća. On nije kao oni koji zaborave na Allaha u situaciji kada mu se otvore putevi bogatstva i dunjalučke slave. Neminovno će svako od tih oholih ljudi u životu osjetiti slabost i nemoć, bilo zbog bolesti, gubitka položaja i ovosvjetske moći. Allah, dž.š, može ukazati na ljudsku slabost pojedincu, ali i grupama u jednom momentu u datim situacijama, kao što su stanja prirodnih nesreća, ratova, teških zaraznih bolesti i sl. U takvim situacijama čovjek mora osjetiti svoju slabost i upućenost na Allaha, dž.š. Blago onome ko u takvim situacijama zna adresu na koju se treba obratiti.

Dova je pokornost kao što se navodi u hadisu Allahovog Poslanika, Muhammeda, a.s, ukojem kaže: 

„Dova je ibadet.“ (Hadis bilježe Et-Tirmizi i Ibn Madže)

Kod Allaha, dž.š., je najodabranija stvar dova, kao što se prenosi u hadisu od Ebu Hurejre:

„Kod Allaha, dž.š., je najodabranija stvar dova.“ (Hadis bilježe Ahmed, El-Buhari, Ibn Madže, Et-Tirmizi i El-Hakim)

Komentarišući ovaj hadis Eš-Ševkani kaže da je to stoga što dova pokazuje Allahovu, dž.š., moć i silu i pokazuje slabost ljudskog bića koje upuće dove Silnom i Moćnom.

Dova nam pokazuje kako se tjeskoba grudi može rastupiti, brige i tegobe nestati, a stanje relaksirati i olakšati.

Dova je uzrok da Allahova ljutnja i srdžba bude udaljena jer se Allah, dž.š. srdi na one koji Mu se ne obraćaju i dove upućuju.

„Ko ne traži od Allaha, dž.š., svoje potrebe, Allah se ljuti na njega.“ (Hadis bilježe Et-Tirmizi i El-Buhari)

Ovaj hadis je dokaz da je dova Allahovog roba njegovom Gospodaru jedna od najvećih njegovih obaveza jer sve dok uči dove Allahu, dž.š., i traži od Njega svoje potrebe izbjeći će Njegovu srdžbu.

Dova nas odgaja da čovjeku treba oslonac i podrška. Oslanjanje na ljude je međusobno pomaganje i podrška koja ne može zamijeniti tevekkul – potpuno oslanjanje na Allaha, dž.š. Dova nas upućuje tome da se, u svim našim poslovima i stvarima oslanjamo na Allaha, dž.š. Bez Njegove podrške i pomoći i potpune pradaje Njemu svaka druga pomoć je ništavna. Svakako, tevekkul – oslanjanje na Allaha, dž.š., ne isključuje izvršavanje nekih predradnji bez kojih je oslonac na Allaha, dž.š. ništavan.

Dova nam daje snagu i tjera od nas nemoć jer je Muhammed, a.s., u hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre rekao:

„Najslabija osoba je ona koja nije u stanju da uputi dove Allahu, dž.š., a najškrtija je osoba ona koja škrtari sa selamom.“ (Bilježi ga Et-Taberani)

Osoba koja uči dove je zagarantovano na dobitku, ako Bog da, jer ako ispunjava sve potrebne uvjete neizostavno će ubrati plodove za učenje dove budući da se u hadisu Ebu Hurejre navodi da je rekao:

Čuo sam Allahovog Poslanika, a.s., da je rekao: „Nema nikoga ko uči dove Allahu a da mu On ne da ono što on traži, ili od njega odstrani neku nevolju pod uvjetom da ne traži nešto što je grijeh ili kidanje rodbinskih veza.“ (Bilježe ga Ahmed i Et-Tirmizi)

A u hadisu kojeg prenosi Ebu Seid El-Hudri se prenosi da je Muhammed, a.s., rekao:

„Koji god musliman uči dovu a koja ne sadrži grijeh ili kidanje rodbinskih veza Allah će mu dati jednu od tri stvari; ubrzat će mu ostvarenje onoga što je trađio u svojim dovama, ili će mu nagradu za to dati na budućem svijetu, ili će od njega otkloniti neko zlo. Rekao je: „U tom slučaju mnogo ćemo učiti dove.“ A on mu je odgovorio: „Allah će dati još i više.“ (Hadis bilježi Ahmed)

Dova nas odgaja da ne smijemo biti nestrpljivi već da strpljivo upućujemo dove Allahu, dž.š., uvjereni i sigurni da će Allah uslišati naše molbe kao što se navodi u drugoj predaji koju prenosi Ebu Hurejre, koji kaže:

„Koji god musliman okrene svoje lice Allahu, dž.š., i traži od Njega da mu ispuni njegov zahtjev, Allah će mu uslišati njegov zahtjev tako što će mu to ubrzati još na ovom svijetu ili će mu to zadržati kao nagradu na budućem svijetu, ako ne bude nestrpljiv i požurivao. Ashabi su upitali Allahovog Poslanika, a.s.: A šta znači požurivanje?“ Odgovorio je: „Da kaže: Učio sam dove ali ne vidim da su mi dove primljene.“ (Hadis bilježe Ahmed i El-Buhari)

Dova otklanja nevolju prije nego što se desi ili nevolju nakon što se desi. Muhammed, a.s., je rekao:

„…Allahovu odredbu ne može promijeniti ništa drugo osim dova…“. (Dio hadisa kojeg bilježe Ahmed, Et-Tirmizi i Ibn Madže)

U drugom hadisu se navodi da je Muhammed, a.s., rekao:

„Onome od vas kome su otvorena vrata dove, otvorena su mu vrata milosti. Od Allaha, dž.š., neće biti traženo ništa što mu je draže ispuniti i dati, kao što Mu je drago da se od Njega traži zdravlje i sačuvanost od nevolja. Dova otklanja nevolju koja se desila i sprečava da se desi, pa se s toga, Allahovi robovi, okrenite dovama.“ (Bilježe ga Et-Tirmizi i El-Hakim)

Konačno, učenje dova je jedno od svojstava bogobojaznih vjernika, a uzrok je i čvrstoće i pobjede nad neprijateljem, kao u slučaju Taluta koji je sa svojom vojskom kada se sučelio sa Džalutom i njegovom vojskom učio:

“Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!” (El-Bekare, 250)

Također, Musa, a.s, je učio dovu Allahu, dž.š., protiv Faraona kada se on uzoholio i odbio uputu i istinsku vjeru i Allah, dž.š., mu je dovu uslišao.

Dova je znak čvrstoće vjere u Allaha, dž.š., u Njegova lijepa imena i Njegova svojstva.

Stoga dova mora ispunjavati i određenu formu i biti potpuna kako bi bila primljena kod Allaha, dž.š.

Dova mora počinjati zahvalom Allahu, dž.š., i salevatom Poslaniku, Muhammedu, a.s. Prenosi se da je neki drug Allahovog Poslanika, a.s., klanjao u Poslanikovoj, a.s., džamiji i kada je završio s namazom izgovorio dovu:

„Gospodaru moj, oprosti mi i smiluj se!“ Tada je Muhammed, a.s., rekao: „Požurio si, klanjaču. Kad klanjaš pa sjedeš poslije namaza zahvali se Allahu, dž.š., na način na koji to Njemu dolikuje i prouči salevat meni pa zatim uputi Mu dovu.“ Zatim je došao drugi čovjek i nakon namaza zahvalio Allahu, dž.š., i proučio salevat Poslaniku, a.s., a on mu je rekao: „Klanjaču, uputi dovu Allahu, dž.š., bit će ti primljena.“ (Hadis bilježe Ebu Davud, Et-Tirmizi i En-Nesai)

U dovi moramo priznati svoje grijehe i pogreške. Stoga je dova poslanika Junusa, a.s., jedna od najvećih dova, ako ne i najveća, jer u sebi sadrži potvrdu i priznanje jednoće Allaha, dž.š., a zatim priznanje grijeha i nasilja učinjenog prema samome sebi.

Pa poslije u tminama zavapi: “Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” (El-Enbija’, 87)

Isti je slučaj sa dovom poznatom pod nazivom Sejjidul-istigfar:

„Allahu moj, Ti si moj Gospodar, drugog boga osim Tebe nema. Ti si me stvorio i ja sam rob Tvoj koji se drži ugovora i obećanja Tebi datog koliko mogu. Kod Tebe zaštitu tražim od zla kojeg počinim. Priznajem da su od Tebe blagodati koje imam i priznajem svoje grijehe pa mi oprosti.“

Ko izgovori ovu dovu s uvjerenjem kada zanoći i umre tu noć biće jedan od stanovnika Dženneta, također, ko je izgovori ujutro pa umre taj dan bit će jedan od stanovnika Dženneta.

Dova se uči skrušeno i ponizno, odlučno i ustrajno. Dovu učimo u svakom stanju i situaciji, kako u tegobama, tako i u blagostanju.

Od Ebu Hurejre se prenosi da je Muhammed, a.s., rekao: „Koga raduje da mu Allah usliša dovu u teškim trenucima neka mnogo uči dove u trenucima blagostanja.“ (Hadis bilježi Et-Tirmizi)

Sunnet je dovu ponoviti tri puta, okrenuti se prema kibli, da prije dove učinimo neko dobro djelo, podići ruke u toku učenja dove.

Od Selmana El-Farisija se prenosi da je Muhammed, a.s., rekao: „Zaista je vaš Gospodar Plemenit i Stidan, stidi se svoga roba kada podigne ruke Njemu da ih vrati prazne.“ (Bilježi ga Et-Tirmizi)

Poslanik, a.s., je znao prilikom učenja dove da zaplače i pusti suzu, pa ćemo tako i mi u dovi postupiti i izraziti svoju nemoć i pritužbu Allahu, dž.š.

Nećemo zaboraviti da u svojim dovama spomenemo svoje roditelje, rodbinu i braću muslimane, dobre ljude i svoje učitelje. Allah, dž.š., kaže:

Traži oprosta za svoje grijehe i za vjernike i za vjernice! Allah zna kud se krećete i gdje boravite. (Muhammed, 19)

Gospodaru moj, oprosti meni, i roditeljima mojim, i onome koji kao vjernik u dom moj uđe, i vjernicima i vjernicama, a nevjernicima samo propast povećaj!” (Nuh, 28)

I za kraj, navest ćemo hadis kudsi kojim nas Allah, dž.š., i Njegov poslanik, a.s. podstiču da se Allahu stalno i u svakom momentu obraćamo, jer kao što smo tokom cijelog izlaganja isticali u potpunosti smo upućeni na Allaha, dž.š., i o Njemu smo ovisni. Allah, dž.š. kaže:

O robovi moji,

Svako od vas je u zabludi osim onoga koga ja uputim, pa tražite od Mene uputu i jaću vas uputiti.

O robovi moji, svako od vas će biti gladan osim onoga koga ja nahranim, pa tražite od Mene vašu hranu i ja ću vas nahraniti.

O robovi moji, svako od vas će biti bez odjeće osim onoga kome ja dam odjeću, pa tražite od mene odjeću i ja ću vas obući.

O robovi moji, znajte kada biste svi vi i prvi i potonji i ljudi i džinni, stali na jednom mjestu i tražili od mene i Ja svakom ovjeku dao ono što je tražio to ne bi umanjilo od onoga što ja imam osim koliko bi umanjila igla da se stavi u more i izvadi iz njega. (Dio hadisa kojeg bilježi Muslim).

Halil Mehanović, prof.

(Muftijstvo tuzlansko)