Promovirana knjiga „Andrićevstvo“ akademika Rusmira Mahmutćehajića

Navodeći dokaze Andrićevog rasizma mr. Nerin Dizdar je izdvojio dijelove iz Andrićeve doktorske disertacije u kojima opisuje  „podmitljivost Turaka kao porok rase“ koji se sve više povećavao tokom historije. Dizdar smatra da je taj rasizam prenesen u njegova književna djela i kako je, zbog ljepote i  estetske vrijednosti njegovog djela  prihvatan kao apsolutno činjenično stanje. Podsjetio je kako su upravo zbog toga Ivu Andrića veličali  i Dobrica Ćosić i Milorad Dodik i Vojislav Šešelj. „Dodik kaže da ako neko hoće da razumije politiku u Bosni i Hercegovini, mora pročitati Andrićev opus, iz kojeg se vidi kakav je ko, iz kojeg se vidi kakav je čiji mentalitet”, rekao je Dizdar.
Domete prihvatanja stereotipnih i iskrivljenih „istina Ive Andrića“ na primjeru iz agresije na BiH ilustrirao je prof.dr. Vahidin Preljević. Prenio je jedno od zapadnih „opravdanja genocida počinjenog u BiH“ iz 1993. godine, javni istup jednog od čelnika njemačkog  SPD-a, koji je putem TV-a  njemačkoj javnosti kazao kako treba pustiti da se Balkan doslovno iscrpi od rata. “Jer, ti narodi tamo su, nažalost, navikli na mržnju, oni i ne znaju ništa drugo nego ratovati; to je moralo biti tako nakon što je popustila stega socijalizma, jer sve to možete sasvim lijepo pročitati kod Ive Andrića”, rekao je Preljević.
Prof.dr. Sanjin Kodrić,  u svjetlu književne kritike kojoj je propitivanje Andrića uglavnom bilo zabranjeno podsjetio je kako je u savremenom demokratskom svijetu dobro poznata knjiga „Politički Šekspir, te kako se o njoj javno govori prije svega  argumentima. U slučaju „nedodirljivog Andrića“ slobodoumni pokušaji bošnjačkih književnih kritičara ili su bili kažnjeni ili izvrgnuti ruglu.  Naveo je primjere iz 1961. Šukrije Kurtovića, iz 1978.g., Muniba Maglajlića, iz 1983.g. Dženane Buturović, iz 1980. Muhsina Rizvića, iz 1997.g. Esada Durakovića. Za Mahmutćehajićevu knjigu je kazao kako još nije osuđena, ali je prešućena. „Knjiga „Andrićevstvo“ je objavljena u Beogradu s ciljem otvaranja  dijaloga. Ovo je knjiga dijaloga, knjiga sa strane drugog, jer većina nas smo drugi u Andrićevom svijetu, pokušaj dijaloga o našim kulturnim vrijednostima, našim stereotipima, pozitivnim i negativnim s ciljem odbacivanja tih stereotipa. Ovo nije knjiga koja odbacuje Andrića, ona u cijelosti uvažava estetsku vrijednost Andrićevog djela, ali nas upozorava i na to da književnost izražava između ostalog i ideološke vrijednosti.  Knjiga govori o posve legalnom književnom naučnom problemu i o jednoj realnosti. Na identičan način se može govoriti i o Dervišu Sušiću, o Skenderu Kulenoviću“, istakao je prof.  Kodrić.
Akademik Rusmir Mahmutćehajić na mostarskoj promociji pojasnio je povode pisanja djela. „Spor nastaje kada nam se nameću autoriteti koji kažu da je to jedino ispravno čitanje. Brojni su tekstovi koji su nametani kao podređujući, kao obavezni, i to njihova čitanja drugih koji su u samom temelju velike bosanske tragedije, ne njihovo prepuštanje našim čitanjima. Danas u nadi i ljubavi da budemo sretni, da preživimo, imamo realnost dugog vremena proganjanja, ubijanja, ponižavanja, čiji vrhunac se postiže kada sami sebi počnemo mrziti. Danas najveći broj bosanskih ljudi su potpuno onesvješćeni i žive u mržnji sebe. Mrziti sebe znači biti spriječen u voljenju bilo koga, uključujući i svoju porodicu, ostajati posve nemaran, znači da nemoćni, slabi, gladni, žedni, oni koje zovemo narod, u svome jadu žive bez naše odgovornosti. I to je današnja slika Bosne! Naše mrtve, nemoćne da se obrate i odbrane, iskopavaju, prodaju njihova grobna mjesta, naše žene i djevojke iz naraštaja u naraštaj siluju, ponižavaju, progone, a mi živimo veseleći se uvjereni usvajamo čitanja Andrićevih djela. Nije ovdje riječ samo o čitanju pripovjedačkih fikcija Ive Andrića. Pometeni, izgubljeni čovjek tako čita sve, čak i Svete tekstove. Takvo čitanje mu ne pomaže, nego osigurava život u zamračenom prostoru u agoniji izgubljene ljudskosti“ pojasnio je Mahmutćehajić.