O nastanku Sarajeva

,,... zbog toga što ju je smatrao prikladnom da na njoj izgradi šeher .....“

Pitanjem vremena, načina nastanka grada Sarajeva bavili su se mnogi s različitim stepenom uspjeha. Za ulazak u bilo koju vrstu ozbiljnije rasprave po tom pitanju nužno je poznavanje izvora. Uspjeh i kvalitet svakog takvog pokušaja ovisi od jezičkih kompetencija da se komunicira i kritički (pre)ispituju izvori toga vremena.

U nizu doprinosa tom pitanju, radi simbolike naslova navodim impozantan skup pod nazivom "Pola milenija Sarajeva", održan od 19 do 21. marta 1993. godine, u opkoljenom Sarajevu, u organizaciji Instituta za Istoriju u Sarajevu i Orijentalnog instituta, uz sudjelovanje intelektualne elite koja je imala što reći u nekom kontekstu koji se tiče Sarajeva i dati svoj doprinos tom pitanju kao prilog otporu "ubijanja Sarajeva".

Povod organizacije skupa bila je 531. godišnjica vakufname iz 1462. kao prvog pisanog dokumenta koji govori o nastanku Sarajeva. Danas se ta činjenica pokušava nijekati. Što su kompetencije da se o tome vodi naučna rasprava manje, to su glasnija i histeričnija nijekanja neumoljivih, pisanim izvorima potvrđenih naučnih rezultata o pet i po stoljeća (558 godina) Sarajeva.

Odgovor na pitanje vremena, načina nastanka Sarajeva dat je u "zlatno doba" bosanskohercegovačke i regionalne historijske nauke. Radovi na kojima se, između ostalog, temeljio prijedlog uvrštavanja datuma nastanka grada u zvaničan kalendar grada Sarajeva objavljeni su u izdanjima dvije ustanove visokog akademskog ranga – Naučnom društvu NR BiH (1960. g.), tj. današnjoj Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Filozofskog fakulteta u Beogradu (1970).

Dali su ih velikani bosanskohercegovačke historiografije, poznatiji i priznatiji izvan Bosne i Hercegovine negoli u samoj BiH. To su Hazim Šabanović ("Postanak i razvoj Sarajeva" 1960) i Desanka Kovačević-Kojić, članica ANUBiH i članica SANU, najbolji poznavalac problematike srednjovjekovnih gradova i srednjovjekovne gradske kulture u regiji, a posebno na tlu Bosne. ("O srednjovjekovnom trgu na mjestu današnjeg Sarajeva" 1970).

Hazim Šabanović je istakao da naziv Vrhbosna koji se često dovodi u vezu s "prethodnicom Sarajeva" nije naziv grada ili naseljenog mjesta, nego se on uvijek odnosi na širi geografski prostor, ima "regionalno" značenje, a ne uže toponimsko. Da je postojalo naselje pod tim imenom sasvim sigurno bi se pojavilo u nekom od osmanskih izvora iz druge polovine 15. stoljeća, barem u nekoj bilješci i pojašnjenjima o statusu zemljišta i naselja, kakvih je u izvorima obilje. Istu tezu deceniju kasnije potvrdila je Desanka Kovačević-Kojić.

"Mali i beznačajni trg iz vremena bosanske države, očigledno nije imao udjela u postanku i razvoju budućeg Sarajeva" (...) Zatim "Tornik, najveći trg u župi Vrhbosni, u osnovi je ipak jedan mali lokalni trg koji se nije afirmirisao izvan svog regionalnog okvira".

Čak i bez ta dva rezultata, kao i sve druge okolnosti, pisani izvori su vrlo jasni i govore da je riječ o novom naselju po imenu, lokalitetu i vremenu svoga nastanka. Za razliku od svih drugih naselja od Butmira i Ilidže do Bendbaše koja danas neki poistovjećuju sa Sarajevom iz 1462. godine, a za koje nedostaju jasni pisani izvori i historijske potvrde, za novoutemeljeno naseljeno mjesto, s precizno definiranim urbanim sadržajima istaknuto je:

,,....A zatim je (izjavio da je) u selu Brodac...“sagradio kompleks građevina. Ovo je sintagma jednog pravnog akta, koji precizno definira lokalitet, imena, sadržaj i granice, urbanog jezgra novonastajućeg (vele) gradskog naselja.

U drugom aktu pravne naravi iz nešto kasnijeg perioda decidirano stoji: "Teritorija Sarajeva bila je zemlja nevjernika sela po imenu Brodac. Umrli Isa-beg je tu teritoriju uzeo od spomenutih nevjernika zbog toga što ju je smatrao prikladnom da na njoj izgradi šeher, a nevjernicima je u zamjenu dao zemlju po imenu Vrančić".

Za relevantnost bilo kakve rasprave o nastanku Sarajeva treba ponešto znati i o kategorizaciji, pravnom statusu i značaju granica naselja. Svaki grad jeste naselje, ali svako naselje nije grad. Kako to nije danas, nije bilo ni sredinom 15. stoljeća, niti ranije. U slučaju Sarajeva, govori se prvenstveno o "gradu Sarajevo", o stjecanju statusa grada i izvoru koji to "de jure" potvrđuje. Pravno definiranje statusa naselja je najvažnije pitanje, a ne neki drugi kriterij. Čifluk, mezra mogu biti naseljeni sa 5-10-15 domaćinstava, ali se oni ne definiraju kao sela, dok s druge strane, naselje koje je status sela steklo ranije i sa tri domaćinstva naziva se selo.

U svemu tome mora se voditi računa i o procesu konurbacije koja je na prostoru današnjeg Sarajeva živa od 1462. do najnovijih vremena. Selo Brodac u čijim granicama je nastalo jezgro budućeg (vele)grada Sarajeva, spominje se paralelno s gradskim naseljem najmanje do 1530. godine, dakle cijelih sedam decenija. Ono se vremenom "utapa" u gradsko naselje koje se intenzivno širi, kao što "urastaju" i sva susjedna naselja nizvodno niz Miljacku do Ilidže i Butmira. Snagom svoga urbanog razvitka novonastajući grad apsorbuje ta naselja koja postaju njegove sastavnice. U svemu navedenom nije beznačajno spomenuti da prostor gradskog naselja mora biti precizno definiran, jer on ima implikacije na pravni status stanovništva kao što je to i u slučaju svakog drugog naselja.

Osnova za pet i po stoljeća (558 godina) Sarajeva

Sadržaji koji utemeljuju, uvezuju i kvalificiraju novonastajuće naselje kao jedinstvenu urbanu cjelinu su: konačište (dom) koje se sastoji od tri kuće s pripadajućim ograđenim dvorištem, jedne staje (istabl), most na rijeci Miljacki s pojasom od po 15 aršina što znači pojas od 10.2 metra, javno kupatilo (hamam), vodovod za kupatilo (hamam), han, dućani, vodovod za ostale objekte ... itd. Prema tome:

1. U pisanim historijskim izvorima ime Saraj(eva) kao naseljenog mjesta prvi puta se spominje februara 1462,

2. spominje se kao naselje čiji temelji nastaju "u granicama sela Brodac",

3. nastaje kao naselje neovisno od bilo kojeg drugog naseljenog mjesta u blizini,

4. nastanak novog kompleksa pravno je verificiran poveljom/zakladnicom/vakufnamom, februara 1462. godine,

5. kao naselje s precizno definiranim granicama novoutemeljene urbane zone,

6. kao naselje s precizno definiranim urbanim sadržajima,

7. kao naselje koje se pravno definira kao gradsko naselje (kasaba), a ne naselje nižeg ranga i pravnog statusa.

Od kada kalendarski računati vrijeme?

Pouzdanije računanje vremena nastanka počinje s pisanim izvorima koji omogućavaju definiranje imena, vremena i mjesta. To ima prednost nad svim drugim izvorima, pa i pisanim bez datacije, ili drugih elemenata pomoću kojih je moguće precizirati ime, vrijeme i lokalitet. Svaka druga argumentacija novih teorija pada na tim pitanjima.

"Antičko" ili bilo koje drugo Sarajevo prije 1462. isto je što i država Bosna prije Porfirogenita ili 29. avgusta 1189. godine. Bosna se spominje pod svojim imenom sredinom 10. st. ali je Povelja Kulina bana verificira kao državno-pravni subjekt. Prema tome, Sarajevo prije 1462. posebno od antike ili "antičko Sarajevo" je kao i antička država Bosna (i Hercegovina). Nema u tome nikakve razlike. Ali to ne isključuje život na prostoru Bosne u antičko doba, kao što ne isključuje ni život na užem ili širem prostoru budućeg (vele)gradskog prostora Sarajeva.

Šta je dijelilo novovjekovno od "antičkog Sarajeva"!?

Ako se Sarajevo doista protezalo od Butmira i Ilidže do Bendbaše i prije 1462., kao što to neki tvrde, gdje smjestiti niz sela koja se kontinuirano spominju u 16. i 17. stoljeću: selo Koševo, selo Gorica, selo Sedrenik, selo Velešići, selo Kovačići, selo Jarčedol, selo Vraca, selo Hrasno, selo "Grbavica u blizini Sarajeva", selo "Pofalići u blizini Sarajeva", selo Malta, selo Dolac Malta, selo Otes, selo Stup Gornji i Donji, selo Bačići, selo Osijek, selo Zabrđe, selo Vogošća, pa tek onda sela Butmir, selo Lukavica i selo Hrasnica.

U navedenim konstrukcijama selo Grbavica u blizini Sarajeva spominje se krajem 17. stoljeća. Dakle, Grbavica, ali i druga sela, dijelovi današnjeg Sarajeva još uvijek se nisu "stopila" sa Sarajevom, jer će im za to trebati nekoliko stoljeća.

I uz to, niti jedno zatečeno naselje (selo), u današnjoj gradskoj zoni nije "osmanizirano", zadržalo je svoj autohtoni i autentični srednjovjekovni naziv. Do kraja austrougarske vladavine Sarajevo je dobacilo tek nešto dalje od Marin Dvora, do Zemaljskog muzeja i današnjeg Kampusa, nekoć kasarne podignute početkom 20. stoljeća. Te dvije tačke su bile najistureniji dijelovi urbane zone Sarajeva. Koliko je kilometara sela i naselja, te lokalitete do Butmira i Ilidže dijelilo od sela Brodac?

Koliko su srednjovjekovni nazivi gradova "osmanizirani"?

Po pravilu, zatečena naselja očuvala su svoja, a novoformirana naselja dobivala su nova imena. Najradikalnije promjene, gdje ih je bilo, nisu ništa drugo nego prijevodi zatečenih imena, a novoosnivana su dobivala nova imena, što je slučaj sa Sarajevom, Devrentom (nastala u 16. st), Donjim Vakufom, Gornjim Vakufom, Varcar Vakufom, Kulen Vakufom, Novom Kasabom i sl. Ako je dolazilo do promjena uglavnom su one čvrsto vezane za srednjovjekovne nazive, Tuzla (Soli), Sanski Most (Džisr-i Sana), Akhisar (Biograd) i sl.

No, veoma mali broj je takvih mjesta – gradova.

Čak se nije zadiralo ni u zatečenu toponimiju unutar naselja. Srednjovjekovna osnova Visokog zadržala je svoje nazive: Mahala Nesuha sina Vladisavljeva, Mahala Pavela sina Cvitkova, Mahala Stipana, Mahala Radula, Mahala Božidara sve do početka 17. stoljeća, kada u samom Visokom imamo već 95 posto muslimana.

Slična situacija je i u Olovu čiji nazivi mahala početkom 17. stoljeća glase: Mahala Vukića Brankovog, Mahala Radosava sina Božidarevog, Mahala Stipana Bogićevog, Mahala Radivoja Bogilovog, Mahala Ivana Cvijinog, Mahala Radice sina Radovčevog, Mahala Pavela Ivankovog, Mahala Radina Kosalića, Mahala Ivana Vladojevog, Mahala Nikole Đorđevog.

(Aladin Husić/Preporod)