Mnogi objekti pa i oni Islamske zajednice nisu prilagođeni osobama s invaliditetom

Udruženje distrofičara Kantona Sarajevo nastoji generirati finansijske i ljudske resurse koji su potrebni kako bi se pomoglo osobama koje boluju od neuro-mišićnih poremećaja. Direktor Udruženja Almir Šahmanija ukazao je na opasnost da se ove osobe počnu udaljavati od drugih ljudi i zatvarati među četiri zida. Istakao je nekoliko ključnih problema, pored zdravstvenog, s kojima se osobe s distrofijom mišića susreću u žvotu.

Prihvatanje ove bolesti je prva faza i jedna od najtežih.  - Ja sam po prirodi optimista i prošao sam tu fazu, ali znam da je potrebno da se ona prevaziđe uz pomoć prijatelja, rođaka, komšija, udruženja i drugih ljudi. Nakon toga dolazi svijest društva da li će ga prihvatiti ili neće. Stoga, ako se osoba izborila u ovoj prvoj fazi, čeka ga druga i ako ne nađe razumijevanje ljudi on se ponovo zatvara u sebe.

- Važno je da ove osobe shvate da nisu same - kazao je Šahmanija i podsjetio da osobe s invaliditetom samo nose jedan teret više, ali da to nije razlog zbog kojeg trebaju biti isključene iz društva. Njihovom uključenošću i prisustvom u društvu stvara se i veći pritisak na vlast i društvo u cjelini da imaju više razumijevanja za njihove potrebe. Ako ove osobe ostanu u kućama ko će onda insistirati na promjenama?

Koliko se obraća pažnja na osobe s invaliditetom

Ako se uzme u obzir da u mnogim zemljama živi oko 10% osoba s invaliditetom, a u BiH je još bio i rat koji je doveo i do značajnog broja ratnih vojnih invalida, onda se može pretpostaviti broj ovih osoba u našem društvu, na koje, nažalost, rijetko obraćamo pažnju.

-Je li moguće da neko smatra da je taj broj zanemarljiv? Ako ne stvorimo pretpostavke za uključivanje ovih osoba u sve sfere društva, šta one mogu očekivati? Govorim iz ugla osobe s invaliditetom. Da bi osoba s invaliditetom bilo šta uradila u javnosti i tražila svoja prava ili rješavala poslove, potrebno je da se radi dannoć na pristupačnosti i uklanjanju arhitektonskih barijera. Uz pristupačnost se vežu ortopedska pomagala. Ako govorimo o licima s mišićnom distrofijom znamo da tu dolazi uslijed progresije i do oduzetosti gornjih i donjih ekstremiteta zbog čega su ta lica u potpunosti upućena na pomoć drugih osoba. Moraju koristiti ne mehanička, već elektro-motorna kolica. Tako da su ortopedska pomagala, s pristupačnošću, ulazna karta da osoba počne funkcionirati ravnopravno kao ostali građani - kazao je direktor Šahmanija. Na ovaj način osobe s invaliditetom mogu samostalno otići u trgovinu, plaćati mjesečne račune, prisustvovati kulturnim događajima u gradu itd.

- Spuštanje ulaza kod objekata je korisno za različite kategorije osoba s invaliditetom, ali i za druge građane kada vode djecu u kolicima itd. - kazao je Šahmanija.

Postoje slučajevi rukovodilaca škola čije je opravdanje za nedostatak pristupnih rampi za osobe s invaliditetom, jer nemaju tih učenika, ne razmišljajući da upravo zbog tog nedostatka roditelji izbjegavaju tu školu te kako će roditelj s invaliditetom, npr. ratni vojni invalid, doći na roditeljski sastanak svome djetetu. Ljudi danas zaboravljaju svoje bližnje rođake, komšije, stoga je teško očekivati višu svijest spram osoba kojima je potrebna i veća pomoć.

Problem i u novosagrađenim džamijama

Prema riječima predsjednika Udruženja distrofičara u Cazinu Hasmira Delića, osobe s invaliditetom privržene su svojoj vjeri, međutim kada je primjena i ispoljavanje vjerskih potreba u pitanju nailaze na mnogobrojne barijere u našem društvu, prije svega one arhitektonskog karaktera.

- Kada su u pitanju vjerski objekti pod upravom IZ u BiH niti jedan objekat kroz koji smo prošli nije prilagođen potrebama osoba s invaliditetom za potrebe obavljanja namaza. Možemo tolerisati stare historijske objekte, ali problem je u novosagrađenim objektima. Iz ličnog iskustva uvjerio sam se da nijedna novosagrađena džamija, koju smo obišli u zadnjih 10 godina, nije arhitektonski prilagođena potrebama osoba sa invaliditetom. Abdesthane su pretežno uz ili niz stepenice. Tako da smo za glavni uslov namaza u startu spriječeni.

Znamo mi za olakšice, koje nam je naša vjera dopustila zbog našeg stanja u tom pogledu, ali mi samo želimo isto pravo i jednake mogućnosti. Novosagrađeni vjerski objekati, pa ni same džamije, nemaju sanitarni čvor prilagođen potrebama osoba u invalidskim kolicima. Mnogi stari vjerski objekti su renovirani i pridodani su prateći novosagrađeni objekti, a niti jedan objekat nema adekvatan pristup za osobe s invaliditetom. I oni koji imaju rampu na ulazu da bi ušli u glavni dio objekta imamo stepenicu.

Mi ne želimo da nas neko nosi. Želimo sami ispunjavati svoje vjerske obaveze u granicama koje nam je Allah dao, a da bismo to uspjeli neophodno je prvo razbuditi svijest o arhitekturi unutar same IZ, i druge oblike javne svijesti da bi se dalje moglo djelovati na širu zajednicu, kao što su hutbe, vazovi i drugi oblici vjerskih predavanja na teme iz oblasti potreba osoba s invaliditetom, jer ne možemo očekivati da predavanjem utječemo na javnost ako sami nismo uzor i pokazatelj u svom ponašanju - istakao je Delić te poručio:

- Islamska zajednica ima ogromnu zagovaračku moć, prije svega kroz hutbe koje ostavljaju obiman emotivan dojam na auditorijum. Svaka tema iz oblasti invalidnosti, koja bi bila obrađena kroz vjerska predavanja, dala bi dobar rezultat u promjeni ponašanja naše zajednice. Međutim, neophodno je prvo da Islamska zajednica bude primjer pa tek onda zagovarač!

Više možete pročitati u printanom i digitalnom izdanju Preporoda.