Ljutvijević je rekao kako je otac djeteta s posebnim potrebama te da zna s kojim problemima se suočavaju roditelji takve djece. Na ovakav gest se odlučio iz zahvalnosti Bogu, ali i da pomogne onima kojima je pomoć potrebna. Kazao je da mu je nebitno koliko će goriva zbog toga potrošiti.

-Velika mi je želja bila postati taksista, a razlog je moje dijete, koje ima oboljenje povezano sa shank3 genom. Za njega ne postoji izlječenje i sva borba koja traje šest godina je teška. Boravio sam u mnogo udruženja u koja i moj Danin ide, kada vidite djecu s raznim oboljenjima, s raznim fizičkim nedostacima, to vas pogodi i želja mi je bila velika da pomognem. Prošle godine su se i za Danina skupljala sredstva, za njegovo izlječenje, a tog izlječenja nema. Želja se u meni rodila da pomognem koliko i kada mogu - rekao je Ljutvijević, koji svoje usluge nudi u bilo koje doba dana i noći onima kojima je to potrebno.

Potrebno veliko odricanje

Kazao je kako postoji veliki broj roditelja koji, najčešće zbog finansijske situacije, svojoj djeci ne mogu obezbijediti ni ono najosnovnije.

-Puno roditelja ima koji, vjerujte, nemaju osnovnu higijenu, hranu i lijekove za djecu s posebnim potrebama. Volio bih i da mediji posjete udruženja, porazgovaraju s roditeljima i čuju kako je živjeti s djetetom s posebnim potrebama, koliko odricanja i finansijske pomoći treba, koliko djeca nemaju. Trebaju svi da vide pravo stanje u kojem se nalaze ta djeca. Neka udruženja su samostalna, poznajem neke od roditelja koji su sami pokrenuli ta udruženja i bore se kroz razne akcije i koliko država, općina, grad mogu ili ne mogu pomoći - rekao je Ljutvijević.

-Koliko vlast može pomoći, to je sve određeno, jer stvarno ima puno djece. Osuđeni smo zbog toga na humanitarne akcije i želim da pohvalim puno humanih ljudi koji se bave time, a niko to ne zna, kao što su to za mene Ivan i Andrija Petrović koji konstantno rade u toku godine humanitarne akcije. Ja se zahvaljujem i svim taksistima ih Zenice koji su pomogli mome Daninu, zahvaljujem se svom prijatelju Adnanu Bjeloglaviću koji je više puta vozio mog Danina i zna šta znači utovariti ta kolica, i to nije mala stvar. To traje, dok raspakujete ta kolica, dok iznesete dijete. Moja supruga ne može nositi moje dijete, to sada mogu samo ja - rekao je Ljutvijević o svakodnevnim problemima s kojima se susreću roditelji djece s poteškoćama u razvoju.

Nema odustajanja

Za Rusmirovog šestogodišnjeg sina Danina skupljala su se i finansijska sredstva kako bi se tačno ustanovilo oboljenje i tretmani liječenja.

-Tražili smo da nađemo bilo šta, šta da uradimo s djetetom. Svi znamo kakva je kod nas medicina, koliko su uskraćeni s opremom i sami doktori i koliko djece dođe jednom ljekaru. Ne može jedan neuropedijatar u Zenici primiti stotinu djece i ne može se toliko posvetiti, 45 minuta ili sat vremena. Poslali smo upit u Acibadem kliniku u Istanbulu, iako su propratna oboljenja prvi put otkrivena u Tuzli, zbog nemogućnosti detaljne pretrage, otišli smo u Tursku - rekao je Ljutvijević.

Roditelji ne smiju posustajati, kazao je Ljutvijević, jer nisu nisu bitni ni politika ni medicina, a roditelji djece s posebnim potrebama su najjači borci.

-Nema predaje. I ja sam bio na rubu, ali za svoje dijete morate 24 sata da se borite da bi njemu olakšali. Volio bih da neki ljudi shvate da nas je jedan Bog stvorio, da ne gledamo vjeru ni naciju, jer čemu da sutra djecu ostavimo u ratu, neimaštini i bolestima, zbog toga što je neko drugačiji? Dosta me roditelja nazvalo, dosta drugih ljudi iz drugih država, zahvaljuju se na pomenu toga, a ja samo kažem da trebamo biti jedno i pomagati se - dodao je Ljutvijević, kazavši kako ljudi žele i da finansijski pomognu, na čemu je zahvalan, ali dodaje da ne može dopustiti da samo njegovo dijete ima pomoć, a druga ne.

Pomoć kolega

Zbog toga novac koji na ovaj način dobije prosljeđuje dalje udruženjima koja rade s djecom s poteškoćama u razvoju kao i onima u potrebi. Ljutvijević je naišao i na razumijevanje svojih kolega koji su se ponudili da preuzmu putnike ukoliko on ne može.

-Moram pohvaliti svoje kolege, grad je mali i svi se znamo. Dosta akcija se radi, Zenica ima veliki broj djece s posebnim potrebama i suosjeća se dosta. Dosta sam poziva dobio od svojih kolega ako ne mogu nešto da stignem, da će oni preuzeti vrlo rado. Zbog toga mi je srce puno - zaključio je Ljutvijević.

(Anadolija)