Nadzor i kažnjavanje

Pored svega što je čovjek izumio kako bi zamijenio čovjeka, na najvećem dobitku je kada dobije čovjeka. Kada uspije da nikada ne ponizi svog uposlenika, da nikada ne uvrijedi; kada uspije da njegovu slabost učini sasvim ljudskom, gotovo zanemarljivom

Piše Muhamed-ef. Hafizović
(magistar iz oblasti akaida i imam Alipašine džamije u Sarajevu)

Hvala Allahu koji kaže: “Obavijesti Moje robove da sam baš Ja onaj koji prašta i svima Milostivi, i, da je Moja kazna žestoka“(Kur’an). Salavat i selam na Muhammeda, a.s., koji nosi kur’ansko ime, „Milost svjetovima“ili “Milost generacijama“. Prvi ljudski koraci na ovoj zemlji su u znaku Božije milosti: „Ademu je Allah riječi spustio pa je u okrilje Njegovo došao“(Kur’an), a ne u znaku kažnjavanja. Najveći pobožnjaci, barem oni koje je historija upamtila, poput Halladža, bili su izraz slobodarskog duha i naišli su na ljudsku kaznu i sistemsku osudu. Pomen im je Bog sačuvao. Njihova vjera je bila na temelju kur’anske osude bilo kakve vrste prisile i kazne. Bila je izraz ljubavi ili morala koji nije nečim uslovljen, jer nismo moralni kada nešto moramo uraditi.

Tamo gdje imamo sve opcije na raspolaganju dolazi do izražaja naš moral. Samo tamo gdje je sloboda može se naći i vjernik i čovjek. Zaključak bi bio vrlo jednostavan, malo je zemljom prošlo i vjernika i ljudi, a najviše na njoj živi onih nadziranih i kažnjavanih, prinuđenih. Kažnjava čovjek čovjeka s namjerom da bude sveopće blagostanje. A posljedice uglavnom budu logori i milioni ubijenih.

(...)

Šta postižemo kaznom

Pored svega što je čovjek izumio kako bi zamijenio čovjeka, na najvećem dobitku je kada dobije čovjeka. Kada nađe načina da mu radnik ne mora biti nečovjek. Kada uspije da nikada ne ponizi svog uposlenika i uvrijedi; kada uspije da njegovu slabost učini sasvim ljudskom, gotovo zanemarivom. Čovjek se treba podsjećati na božansku i božanstvenu obavezu milosti, tj.onog dobra koje nećemo spočitavati, niti uopće podsjećati da smo ga učinili. Kazna u polju moralnog i dobrovoljnog, u našem slučaju vjerskog, je apsurd. Sam Bog odgađa kaznu, vjera počiva na odgodi kazne (Sloterdijk), na davanju prilike ljudima. Mi nemamo pravo da je ubrzavamo, Kur’an to osuđuje, niti da taj “istočni“koncept trgovine nagrada-kazna uvodimo u doživljaj naše vjere. Takav koncept izvrgava ruglu ono što je u prvom planu kod Boga. “Sam je

Sebi milost propisao“. (Kur’an) Milost i povjerenje u razumno, slobodno biće, „plemenitu kap“koja pobožnošću može da prelije čašu.

Samo je žena, slavna Rabija al-Adevija, mogla reći, slobodarskim izrazom, na vrhuncu vjere i ljubavi prema Allahu, dž.š.: „Bože, ako ti robujem iz straha od Džehennema spali me ili i iz želje za Dženetom ne daj mi ga“. Kad se šta kaznom postiglo, osim trenutačnog efekta? Šta nam donosi zastrašivačko-kazneni koncept? Dodatnu izolaciju kažnjene populacije i nakon iskupa. (Fuko) Zar kur’anske kazne nisu preventivno upozorenje na narode, bez datuma i mjesta, koji su se doveli do tačke samouništenja? Zar nisu u odgojnom tonu? Zar prekomjeran strah i kazna idu podruku sa moralnom odgovornosću koju Bog od nas traži? Koga je i zašto Poslanik, a.s. kaznio? Koliko primjera možemo navesti? Možda onog siromaška koji je za blud kažnjen da udijeli hurmu koju mu je Poslanik, a.s., dao, u momentu kada mu se požalio na svoj grijeh. Da nam Bog pomogne u milosti.

Više možete pročitati u printanom i digitalnom izdanju Preporoda.