Bosno, zemljo naša, domovino jedina, vraćamo ti se

Knjiga „Radi Tebe“, autora Jusufa Bajrektarevića, je sjećanje na istinit događaj o akterima koji su se odrekli svoje mladosti, ostavili mirne živote u zemljama Zapadne Evrope i došli 1992. godine braniti Bosnu i Hercegovini.

U trenucima kada su svjetski mediji izvještavali o napadima agresora na Bijeljinu, Sarajevo, Zvornik, Višegrad i Foču, Bosansku Krupu, Prijedor i Kozarac, Krajišnici koji su boravili u zemljama Zapadne Evrope, prisjeća se u razgovoru Jusuf, kazali su: „Bosno, zemljo naša, domovino jedina, vraćamo ti se“.

Mnogi od njih su godinama bili izvan domovine, situirani i radno angažovani, ali u trenucima teškim za domovinu, u njima se javila jaka želja da pomognu svome narodu, ispričao nam je Jusuf.

- To su bili Krajišnici koji su vjerovali u Gospodara, voljeli domovinu i suosjećali sa svojim narodom. Nakon brojnih iskušenja na putu, na ulazu u Bosnu i Hercegovinu su sreli žene i djecu protjerane iz domova i saznali su da su mnogi mučki ubijeni. Te strašne vijesti o zločinima, učvrstile su njihove korake. Nakon saznanja o potrebi uspostave Koridora spasa prema Goraždu, oni su se uputili preko Igmana i Grepka u vojnooslobodilačke pohode. Poslije se ukazala potreba da se pomogne napadnutom gradu Jajcu. Neki Krajišnici su odlučili otići i u Bihaćki okrug. Na razne načine, a najviše pješice preko Slunjskih brda stigli su u zonu odgovornosti 5. korpusa Armije RBiH. Zajedno sa narodom, borcima, uz Božiju pomoć, izvojevali su slobodu - ispričao je autor za Preporod.info.

Bilo je sramota umrijeti van Bosne u periodu 1992-1995

Među Krajišnicima koji su se vratili da brane domovinu, bio je i sam autor, koga su, kako kaže, vjerske, patriotske, državne, narodne misli i ideje o odbrani identiteta vodile kao vlastita naredba.

- Sjećam se da su naši roditelji govorili svojim sinovima: „Tamo ti je, sinko, kruh, tamo ćeš ići zaraditi za svoju familiju.“ Kasnije smo se, boraveći u zemljama Zapadne Evrope, sjetili tih riječi pa je naš odgovor bio: „Ako nam je 1880-tih ovamo bio kruh, 1992. nam je u Bosni džennet.“ Bilo je sramota umrijeti van Bosne u periodu 1992-1995, kada su agresori napali na našu državu, našu vjeru i narod. Zbog toga nas ništa nije moglo zadržati u inostranstvu - kazuje on.
Na pitanje koju priču bi posebno istakao, autor je sa nama podijelio sjećanja na trenutke kada su borci odlučili zapaliti svoje pasoše, kako ih “šejtan ne bi zaveo da se iz Bosne vrate”.

- Sjećam se, jednom smo bili u Karauli od Travnika, odmarali. Klanjali smo podne nas desetak, uglavnom Krajišnici, a onda smo sjeli i razgovarali. Nekoliko dana prije, septembra '92., imali smo u jednom danu šest poginulih boraca ARBiH. Mirso Odobašić, koji je kasnije poginuo u Bosanskoj Krupi, tada nam je rekao: “Vidite da svakodnevno prolazimo kroz te situacije i sjetimo se kako nam je bilo tamo u inostranstvu, pa da nas ne bi šejtan zavarao i da ne bi neko krenuo nazad, predlažem vam da zapalimo sve te naše papire.“ I tako su mnogi od nas zapalili radne dozvole iz inostranstva. Željeli smo biti oslobodioci, željeli smo zajedno sa drugim patriotima učestvovati u odbrani Bosne i dočekati slobodu ili poginuti na putu do nje. Mislili smo, ako ne preživimo, bit ćemo šehidi i toga smo bili svjesni, jer velika je nagrada za šehida koji je poginuo za svoju vjeru, državu i narod, pravedno, časno i pošteno - ispričao je Jusuf.

Ljubav prema domovini iznad svih blagodati obećavajućeg života

Ovaj rukopis predstavlja prvi pisani materijal o veoma bitnom segmentu odbrane Bosne i Hercegovine. Autor ističe da je vrijednost ove knjige u fakcijsko-memoarskom, odnosno u donošenju, po prvi put u bosanskohercegovačkom antiratnom pismu, priča o dolasku u domovinu kako bi se stalo u njenu odbranu.

- Ljubav prema domovini, porodici, rođacima, prijateljima bila je iznad svih blagodati obećavajućeg života. „Umrijeti da bi se živjelo“ samo je jedan od izrečenih motiva. Sve navedeno postaje arhiv, što je i jedan od ključnih poruka, da se ne zaboravi i da se ne ponovi. Želim da kulturalno pamćenje u bosanskohercegovačkom antiratnom pismu izlaskom ove knjige postaje šire, obuhvatnije, istinitije i na koncu, bogatije za nova vrijedna iskustva istinskoga patriotizma. Krajiški inat i ljubav prema domovini kao presudni faktori, poruka su budućim generacijama kako se voli domovina - završava autor.

Običnim jezikom i narativom čovjeka – Bošnjaka, između života, smrti i ljubavi prema domovini, knjiga odiše ehom vremena i situiranosti Bosne i njenih ljudi u vremenima koja i sami živimo.

R. Arifović/Preporodinfo