Besmislena vika na političkoj pijaci

Piše: Nedim Hrbat

Ne ogledaju se zloupotrebe religije, na ovim našim prostorima, samo u priklanjanju pojedinih vjerskih lidera zločinačkim skupinama, vojnim i paravojnim organizacijama, blagosiljanju vojnih pohoda, prikrivanju, ili slavljenju zločinaca i njihovih nedjela.

Političari i politički moćnici su, tamo gdje su im bila otvorena vrata, vjerske zajednice (ili osjećanja vjernika) upotrebljavali kad god im je moglo koristiti. Često je zalaganje ili "odbrana vjere" bivala dijelom predizbornih kampanja i političkog marketinga.

Na drugoj strani, ili krajnosti, stoje političari koji smatraju da će odmakom od takvog diskursa prikupiti više političkih poena. Oni, na prizeman način, uopćeno, neodgovorno i bahato, iznose teške i neutemeljene kvalifikacije na račun vjerskih zajednica, pogubljeni u vlastitim ideološkim zabludama.  

Posljednji primjer takvog etiketiranja je javni nastup i performans Vojina Mijatovića, banjalučkog izdanka SDP-a, ranije SNSD-a, u programu FACE TV. Podsjećamo, on je kazao kako „pored tri fašističke političke organizacije, imamo još tri zla u Bosni i Hercegovini, to su Pravoslavna crkva, Katolička crkva i Islamska zajednica“.

Na njegov je istup promptno reagovala Islamska zajednica, ocijenivši njegov govor klevetničkim. Islamska zajednica očekuje i da se politička opcija u čije ime su uvrede izrečene o tome treba očitovati „kako bi se otklonila svaka nedoumica o tome da li su ovo zvanični stavovi stranke.“

U iščekivanju zvaničnih stavova prozvane političke stranke, treba kazati da još jedan, u nizu neodgovornih pokušaja,  da se na račun vjerskih zajednica prikupe jeftini politički poeni, najviše štete može nanijeti samom SDP-u.

Tamo gdje se obesmišljavaju argumenti i olahko iznose neutemeljene kvalifikacije i uvrede, naime, prestaje politika, a nastaje pijaca. Umjesto jasnog programa, vizije, vrijednosti, strategije i odgovornog vođenja politike, prodaju se galama i magla.

Da li nam to ima ponuditi Vojin Mijatović?  

Ukoliko političke stranke, organizacije i pojedinci, smatraju da će se takvim ponašanjem udvoriti glasačkom tijelu ili stranačkim aktivistima, onda bi se trebali osvrnuti na redove ispred stranih ambasada i konzulata. Kako u Sarajevu, tako i u Banja Luci.

Stvarajući atmosferu u kojoj konstantne uvrede postaju uobičajeni način komuniciranja, sa nepodnošljivom lakoćom, tjeraju ljude iz ove države.

Građani ne odlaze zbog vjerskih zajednica, nego zato što godinama uzaludno, umjesto galame i magle, očekuju promjene, kvalitetne programe i politike, rješenja za konkretne, egzistencijalne probleme, korupciju, kriminal, migrantsku krizu...

Da li, doista, od naših političara možemo očekivati išta više osim salvi uvreda, medijskog blaćenja, nadvikivanja, stranačkih i unutarstranačkih obračuna, jeftinog marketinga i sličnih oblika javnog djelovanja od kojih građani imaju samo štetu?

Kada će odgovornost zamijeniti pijačnu logiku besmislene vike i sitnošićardžijske trgovine osjećajima građana? Postoji li, takvima, išta sveto?

Ukoliko Vojinu Mijatoviću, i njemu sličnima, odgovornost pred Bogom ništa ne znači, onda bi im trebala značiti odgovornost pred ljudima. U uređenim sistemima vlada kultura dijaloga, izvinjenja za uvrede ne izostaju, a odgovornost se promoviše u načelo politike.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.