Tople migrantske priče

Piše: Elvir Musić

Prije nekoliko dana sam otišao na autobusku stanicu u Tuzli da pogledam kakvo je stanje i prijateljima iz NVO „Hasan Kaimija“ javim koliko za tu večer trebamo pripremiti čaja i kupiti buhtli koje migrantima dijelimo pred spavanje. Da se zagriju. Akšamsko doba. Osvrnem se prema migrantima s lijeve strane ulaza u autobusku stanicu i vidim da jedan okuiše i ikameti. Pritrčao sam i klanjao s njima.

Namaz je predvodio mladi Afganistanac uredne brade i čiste odjeće. Kasnije ću saznati da je na Univerzitetu u Kabulu diplomirao hemiju i da želi stići u Njemačku.

Poslije akšam-namaza su me pozvali da večeram s njima. Barem ono malo što su imali postaviti na sofru od dnevnih novina. Primijetivši da se sustežem od uzimanja ono malo hrane, počeli su pred mene stavljati „moje sledovanje“.

- Brate, ne ustručavaj se. Čovjek se bolje najede od zalogaja podijeljenog s nasmijanim prijateljima nego od jagnjeta dobivenog od namrgođena čovjeka. Ti si nama bereket - reče mladić koji je ikametio.

Slušao sam ih kako razgovaraju, kako se uvažavaju i slijede sunnet našeg Miljenika (a.s.) da u skupini koja nekamo putuje mora postojati jedan vodič, neko ko donosi odluke i savjetuje se s drugima. U njihovom slučaju vodič je bio najobrazovaniji. Profesor hemije. Imam.

Iskoristio sam priliku da ih upitam zašto ne ostanu u Bosni. Može se i ovdje i živjeti i raditi, rekoh.

- Nemoj se ljutiti brate, ova zemlja je lijepa. Ovo je Džennet na dunjaluku. Ali, mi smo na put krenuli s nadom da ćemo jednog dana negdje raditi i zarađivati dovoljno da izdržavamo svoju porodicu u Afganistanu. Putujući prema Njemačkoj mi, ustvari, putujemo prema boljoj budućnosti Afganistana. Kada u našu domovinu stignu naše zarade, domovina će prodisati, počet će se graditi putevi i otvarati radna mjesta, a mi ćemo se jednoga dana vratiti s novim vještinama i pomoći boljitak naše zemlje - pojasnio mi je imam te skupine s kojom sam maločas klanjao jedan od najljepših akšam-namaza u životu.

Bosanskohercegovačkom teritorijom su, želeći stići do boljeg života i kvalitetnijeg standarda u zemljama Zapadne Evrope, tokom protekle skoro dvije godine prošli mnogi Pakistanci, Afganistanci, Iranci, Iračani, Sirijci, Turkmeni, Nepalci, Bangladežani, Eritrejci, Sudanci, Alžirci, Marokanci, pa čak i Turci. Teško da iko posjeduje precizne statističke podatke o njihovom broju. Trenutno ih u Bosni i Hercegovini ima između 6.000 i 9.000, a od toga je polovina smještena u kampove, a polovina noći provodi na otvorenom ili pak u ruševinama u koje se sklanjaju od vjetra i studi.

S obzirom da su postali primijetni na ulicama bosanskohercegovačkih gradova o njima smo počeli graditi podijeljena mišljenja. Mi, ustvari, u njima tražimo ponašanja i pojave koje potkrepljuju stavove formirane i prije direktnog kontakta s njihovim sudbinama. U migrantima počinjemo gledati samo pojavu, zanemarujući pritom njihovu ljudsku suštinu. Stoga sam, evo, ispričao jedan detalj iz mog kontakta s njima.