Komunistička tortura tradicionalne uleme

Nakon Drugog svjetskog rata ona svjetovna inteligencija, koja je zagovarala šešire i skidanje zara, odlazi u ljevičare i počinje zagovarati ekstremni ateizam. Naime, svakom sistemu su se prilagođavali pa tako i ovom rigidno komunističkom. Od 40 medresa koliko ih je bilo na početku stoljeća, komunističke vlasti su zatvorili sve medrese osim Gazi Husrev-begove. Mnoge džamije i mektebi su bili zatvoreni i porušeni. To je bila jedna sistemska najezda na religiju. Glas tradiconalne uleme bosanskih muslimana, koja je pored svih kritika bez sumnje najviše zaslužna za očuvanje islama u Bosni i Hercegovini, zbog komunističke torture, proganjanja, ubijanja i zatvaranja muslimanske inteligencije u ovom periodu biva ugušen.

Prilagođavanje komunističke inteligencije zapadnim vrijednostima

Početkom devedestih godina komunističko-ateistička inteligencija se preko noći liberaliziju i postaje prozapadna - proevropska. Nekada je njihova kibla bila u Moskvi, zatim su je premjestili u Beograd a sada je na Zapadu. Iako se još uvijek nisu riješili svojih komunističkih korijena danas ih vidimo kao nepopustljive borce za evropske ( kršćanske ) vrijednosti. U vjerskoj inteligenciji vide najveću prepreku za kulturno-civilizacijski napredak Bosne i Hercegovine kao i članstvo u zemlje Evropske Unije. Za njih je kulturno-civilizacijski napredak bezuslovno prihvatanje Djeda mraza, sv. Valetina itd.. Vjernike – muslimane smatraju barbarima, ruralnim i primitivnim građanima pa se protive svakoj gradnji džamije u Sarajevu, vjeronauci u obrazovnim institucijama, radiju Islamske zajednice, gradnji sjedišta reisu-l-uleme itd.

Tradiconalna ulema bosanskih muslimana je uvijek imala samo jednu kiblu a to je Mekka, odnosno Kaba ili Bejtullah. Nikada nisu pristajali na asimilaciju a naravno niti na civilizacijsku izloaciju. Bili su svjesni svojih vrijednosti. Uvijek su bili spremni na određene promjene uz poštivanje kontinuiteta tradicije bosanskih muslimana. Stoga mi današnji bosanski muslimani možemo biti ponosni na Džemaludina Čauševića, Mehmeda Handžića, Mustafu Busuladžića, Kasima Dobraču, Husejina Đozu itd..

 Mustafa Busuladžić će 1944. godine u Novom Beharu br. 19. napisati da je za muslimane u Bosni fizički opstanak najvažniji. Trebamo biti svjesni da se naša sudbina ne rješava u vanjskom svijetu nego u nama samima. Kada riješimo prepreke u nama samima, kada izgradimo razum, srce i volju i budemo voljeli smrt u općem probitku koliko i život same od sebe će pasti sve zapreke u vanjskom svijetu. Također Busuladžić dodaje da s puškom u ruci branimo svoje živote i ideale vjere, čast porodice i svetost kućnog praga. Nijedan narod nije propao zbog izgubljene bitke i usljed vanjskih uzroka, nego je raspadanje počelo iznutra, u njegovom unutranjem biću dok su vojnički porazi ubrzali to raspadanje. Upozoravao je Busuladžić još u to vrijeme da su bosanski muslimani u dobroj mjeri omlitavili zbog uglađivanja samo vanjskog oblika života u čemu su i Zapad premašili.

 U skladu sa ovim porukama rahmetli Busuladžića mi današnji bosanski muslimani moramo jasno i glasno stati u zaštitu svetinja naše vjere i naših institucija kao što su to radili i naši predhodnici. Kao autohtoni stanovnici Europe moramo sačuvati svoju prepoznatljivu kulturu ukrašenu islamom uprkos bremenitom i teškom vremenu.