Kalajdžija: Ne govore samo Bošnjaci bosanskim jezikom
Interesiralo nas je njihovo mišljenje o tome da li uopće treba reagirati na one zlonamjerne koji negiraju bosanski jezik i šta uraditi po praktičkoj primjeni bosanskog jezika u školstvu RS gdje se djeci onemogućava njihovo osnovno pravo na učenje maternjeg jezik. Evo njihovih stavova:
Dr.sci. Alen Kalajdžija, direktor Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu:
Što se tiče vaših pitanja, ona su na neki način povezana i korespondiraju s obzirom na tematiku. Kad je posrijedi pitanje ima li potrebe reagirati na negiranje bosanskog jezika, odgovorio bih izričito NE, jer negiranje bosanskog jezika u ovom slučaju nije uopće naučno već političko pitanje, a onda se nažalost dolazi do druge i jedine preostale mogućnosti – da se treba reagirati na politička sporenja bosanskog jezika. Druga je stvar što se uzima tzv. naučni pristup u osporavanju bosanskog imena jeziku jer se tiče tvorbe riječi, pri čemu se tvrdi da se po principima tvorbe riječi iz osnove Bošnjak izvodi naziv bošnjački. Ovdje se napominje da se ime jezika i ime naroda prema sufiksalnoj tvorbi bosanskog jezika izvodi iz osnove BosЬn-, na što se dodaje sufiks –jak za tvorbu etnika, i sufiks –ski za tvorbu lingvonima, što je dokaz da nema nema nikakvih naučnih nedoslijednosti u imenovanju jezika i imenovanju naroda, kako nam se to spočitava. Osnova BosЬn- starija je i od oblika Bošnjanin, i Bošnjak, i Bosanac, i bošnjački, i bosanski. Ako bismo prihvatili da svoj jezik zovemo bošnjačkim, time bismo se odrekli svoga kulturnog i historijskog prava na bosansko srednjovjekovlje, što se nipošto ne može prihvatiti, kako zbog same naučne istine, tako i zbog kulturne polivalentnosti ove države i pojedinačne i kolektivne moralne obaveze.
Sada dolazimo do početka pitanja i toga da li treba reagirati. Reagirati se mora zbog političkih implikacija, i to sada više nije pitanje samo lingvista već svih kojih se tiče bosanski jezik, a to opet znači da nisu samo Bošnjaci ti koji govore bosanskim jezikom, jer lično poznajem nemali broj ljudi nebošnjačke nacionalnosti kojima je bosanski jezik maternji. To znači da su svi koji se osjećaju govornicima bosanskog jezika ovim pogođeni i degradirani i da se mora reagirati: najmanje što možemo jeste da učimo o bosanskom jeziku i da intenziviramo našu obavezu u očuvanju njegova komunikacijskog, historijskog, nacionalnog i kulturnog identiteta. Treba li isticati da bi državni, entitetski ili kantonalni nivoi vlasti morali početi više ulagati u naučna istraživanja bosanskog jezika?!
Kada su u pitanju problemi vezani za Konjević Polje, Vrbanjce i druga mjesta, treba istaći da su ova mjesta u ovom trenutku simbol borbe za ravnopravnost nacionalnih zajednica Bosne i Hercegovine, simbol borbe za očuvanje minimuma ljudske i građanske odgovornosti i prava na minimum nacionalnog integriteta i mjesto gdje se trenutno brani država Bosna i Hercegovina. Unutranja struktura Bosne i Hercegovine uređena je tako da država nema gotovo nikakvih ingerencija u oblasti obrazovanja, jer su odgoj i obrazovanje spušteni na nivo entiteta i kantona, i bojim se da nemamo u ovom trenutku mehanizme institucionalne uspostave adekvatno izbalansiranog obrazovnog sistema na nivou cijele države. Navedeni problem eskalirao je nažalost u trenutku kod ljudi koji su postali svjesni nedostatka tog sistema: elementarno pravo na izučavanje maternjeg jezika, književnosti, historije, geografije itd. ugroženo je na velikom području Bosne i Hercegovine. Po mome mišljenju, krajnje je vrijeme da se u navedeni problem umiješaju resorna ministarstva jer konkretnija podrška roditeljima Konjević Polja, Vrbanjaca, od jučer i Zvornika i dr. mjesta ne pruža se u ovom trenutku iz Ustavom definiranih nadležnosti. Za mene je njihova borba kao borba Davuda i Džaluta (Davida i Golijata), ali je Davud na kraju ipak bio pobjednik.
Cijeli tekst u printanom izdanju Preporoda
