Orijentalističko razumijevanje Sunneta

U pogledu Sunneta i njegovog reintrepetiranja u životu svakog muslimana, doista stoji velika odgovornost. Sa zapadnih pravaca i dijaloga, vodila se žestoka i rovita bitka sa islamskim mišljenjem. Orijentalizam kao pokret dao je veoma jasne i precizne definicije kako Islama kao religije tako i njezinih osnovnih stubova, među kojima je i Sunnet. U pogledu njihovog razmišljanja, tako se i otvarala kriza muslimana, jer orijentalisti neko na pozitivan a neko na negativan način, govorili su o Poslaniku a.s. njegovom životu i djelovanju. Danas se može naći ogromna plejada tekstova koji su bili kritičko odgovor na jedinstvo Islama, te odgovora koji su Sunnet i njegovu čistoću, nastojali zaprljati još na izvoru, ubacivajući razne odgovore, u kojima nije bilo tačnosti niti argumentiranja. Mnogi orijentalisti bili su igrači vlastima na Zapadu, te su pomoću njih, napredovali u ostvarenju sredstava za istraživanje. Važno je napomenuti da su mnogi poznati zapadni orijentalisti pisali pozitivno o Sunnetu te o Poslaniku kao ličnosti, ali ih je bilo mnogo više koji su o takvom načinu života pisali na jedan suhoporan i zloban način. Posmatrajući njihove tekstove, da se zaključiti da li u njima leže iskre pravog znanja u uzoru svih muslimana, te da li su zapadni orijentalisti spremni da odgovore na pitanja stanovnika njihovih država, s tim da taj odgovor ne bude samo baza odgovora suprotnih onoj pravoj istini.

2.0 Orijentalizam

Danas postoje razne definicije šta je to orijentalizam te kakva je njegova uloga u životu modernog muslimana. Takođe se postavlja pitanje da li je doista uredu to da orijentalisti budu ti koji mogu da pišu o životu Božijeg poslanika? Treba priznati da su neki orijentalisti obradili i objavili neke od najvažnijih pravnih izvora islama – na arapskom i na drugim muslimanskim jezicima, nakon mnogih godina intenzivnog modernog studiranja. Jedan od primjera jeste izdanje Taberijeve Povijesti, koju je Jan de Goeje izdao tokom dvadeset godina uz pomoć orijentalista iz Njemačke, Holandije i Italije. 

2.1 Razumijevanje Poslanika kao ličnosti

Na zapadu postoji raznih mišljenja o tome, šta za muslimane predstavlja Poslanik kao ličnost te su napisane razne kritike u cilju oskrnjivanja njegovog lika i dijela. Orijentalisti su igrali destruktivnu ulogu umijesto konstruktivne i u tome jeste problem.

Među orijentalistima je, općenito gledajući, veoma zastupljena teza o “pismenosti” Muhammeda, s.a.v.s. U tom pravcu oni ulažu velike napore, jer je za njih veoma bitno da se Muhammed, s.a.v.s., predstavi kao pismen čovjek. Ta tendenencija ostala je zastupljena u nekim evropskim centrima orijentalnih studija sve do danas, i pored činjenice da neki istraživači smatraju da je pitanje Muhammedove, s.a.v.s., pismenosti u novije vrijeme odbačeno kao bespredmetno, budući da su vjerske knjige bile na stranim jezicima a Muhammed, s.a.v.s., nije znao ni jedan strani jezik. Da je bilo drugačije ne bi mu povjerovali prvi muslimani .[1] Bitno je spomenuti da se i u okviru orijentalistike južnoslovenskih naroda mogu fiksirati neke definicije Kur’ana koje, slično evropskoj orijentalistici, idu od radikalnog nijekanja božanskog karaktera Kur’ana pa do umjerenijih pristupa u početnim određenjima Kur’ana. Drastičan primjer definiranja Kur’ana koje pripada krugu “radikalnog negiranja božanskog karaktera Kur’ana” može se sagledati u riječima orijentaliste Sulejmana Grozdanića, koji kaže: “Tekst Kur’ana predstavlja zbirku propovijedi i govora jedne krupne istorijske ličnosti koja je obilježila epohu, vizionara koji je vidio unaprijed više i dalje od drugih, mislioca koji je pronikao u najtamnije dubine duha svoga naroda i to ne samo u svojoj savremenosti nego i u prošlosti mnogih generacija i mutnih, mitskih ciklusa arapskog i uopšte semitskog postojanja, vođe i političara koji je pokrenuo zapretane energije jednog vitalnog življa, čovjeka koji je snagom svog poniranja u stvarnost otkrio i prihvatio njen socijalni i kulturni izazov.”


Orijentalističke definicije Kur’ana sa islamskog stanovišta nisu prihvatljive jer negiraju Kur’an kao Allahovu, dž.š., Objavu. Iz takvog stava proitiče negiranje istinitosti njegove poslaničke misije. Vjerovatno je to glavni razlog zbog kojeg su orijentalisti pristupali islamu s brojnim predrasudama. U svojim studijama često su izvrtali historijske fakte i islam tretirali ne kao puki subjekt znanstvenog istraživanja već kao okrivljenog na optuženičkoj klupi. Njihovi huškački napadi i neprijateljski sudovi o karakteru Muhammeda, a.s., i njegove poslaničke misije glavni su uzrok nesporazuma i loših odnosa između muslimana i Zapada. Brojne knjige i studije čiji su autori orijentalisti zrače neopisivom mržnjom prema Poslaniku islama, na koga svaki musliman i muslimanka donosi salavate (priziva Allahov, dž.š, blagoslov) u pet dnevnih namaza.[2] O odnosu orijentalista spram islama i Poslanika, s.a.v.s., napisane su brojne studije. U tom pogledu značajno je spomenuti razmišljanja jednog istaknutog zapadnog intelektualca, novinara i publiciste. Riječ je o Leopoldu Weisu (Vajsu) koji je u svojoj knjizi Islam na raspuću, u kontekstu govora o problemima savremenog islamskog svijeta i odnosu Zapada prema tom svijetu, napisao o orijentalistima sljedeći zapis:
“Uz jedva nekoliko izuzetaka, čak i najugledniji evropski orijentalisti odgovorni su za neznanstvenu prisutnost u svojim pisanjima o islamu. U njihovim istraživanjima skoro je očito da se islam ne može tretirati kao puki subjekt znanstvenog istraživanjima, nego kao optuženi pred svojim sucima. Neki od tih orijentalista vrše ulogu javnog tužioca, upornog u osiguravanjnu osude; drugi su kao advokat koji se, budući da je osobno uvjeren u klijentovu krivnju, može
samo ravnodušno zauzimati za “olakšavajuće okolnosti”.[3] Sve u svemu, tehnika izvođenja zaključaka i zaključivanja koju je usvojila većina orijentalista, podsjeća nas na postupke zloglasnih sudija Inkvizicije što ih je osnovala Katolička crkva protiv “heretika” u srednjem vijeku; tj. oni jedva da ikada istražuju historijske činjenice otvorenog duha, nego počinju, u skoro svakom pojedinačnom slučaju, od unaprijed usvojenog zaključka diktiranog predrasudama. Oni odabiru dokaze u skladu sa zaključkom do kojeg a priori namjeravaju doći. Tamo gdje je svojevoljan izbor svjedoka nemoguć, oni izrezuju dijelove dokaza raspoloživih svjedoka iz konteksta, ili “interpretiraju” njihove iskaze u duhu neznanstvene zlonamjernosti, ne predajući nikakav značaj iznošenju slučaja druge strane, tj. samih muslimana.

Posljedica takvog postupka je čudno izobličena slika islama koju susrećemo u orijentalističkoj literaturi Zapada. Takvo izobličenje nije ograničeno na neku posebnu zemlju; možemo ga naći u Engleskoj i u Njemačkoj, u Americi, u Rusiji i u Francuskoj, u Italiji i Nizozemskoj – ukratko: gdje god zapadni orijentalist usmjeri svoju pažnju na islam. Izgleda da su zagolicani osjećajem zlobnog zadovoljstva, kad god im se pruži prilika – realna ili zamišljena – opredijeljene za neprijateljski kriticizam. A pošto takvi orijentalisti nisu posebna rasa, nego samo eksponenti svoje civilizacije i svog društvenog okruženja, nužno moramo doći do zaključka da je zapadnjački duh, u cjelini iz ovog ili onog razloga, ispunjen predrasudama protiv islama i muslimana.” Te riječi Leopold Weis (Muhammed Esed) napisao je davne 1934. godine u predgovoru prvog izdanja navedene knjige. Pred kraj života on je donekle izmijenio svoj stav u vezi s orijentalistima i njihovim studijama, što vidimo iz dopune koju je, u fusnoti, napisao u ponovljenom izdanju 1982. godine. U toj fusnoti stoji:

“Svjedoci smo u toku posljednjeg pola stoljeća velikog poboljšanja u tonu i metodama pisanja evropskih i američkih orijentalista, mada izgleda da mala manjina među orijentalistima nije potpuno odbacila svoje predrasude. U cjelini, zapadnjačko pisanje o islamu i muslimanskome svijetu pokazuje stalno rastuće poštovanje islamske misli i muslimanskih ciljeva, a stara svjesna ili podsvjesna tendencija da izobličuju sliku islama skoro je nestala iz orijentalističke literature.”[4]

2.2 Porijeklo orijentalista

Prvo: Ogromna većina orijentalista su ili svećenici ili osobe koje su u direktnoj vezi s kolonizatorskim režimima ili su, pak, Jevreji. Malo je među njima onih koji se ne mogu svrstati u jednu od tih grupa.

Drugo: Orijentalizam je mnogo slabijeg intenziteta u nekolonizatorskim zemljama, poput skandinavskih, nego što je u kolonizatorskim državama.

Treće: Savremeni orijentalisti u nekolonizatorskim zemljama odriču se Goldzihera i njemu sličnih koji su pretjerali u svojoj pristrasnosti.

Četvrto: Orijentalizam, u globalu, vodi korijene iz Crkve. U kolonizatorskim državama orijentalisti stoje rame uz rame s Crkvom i Ministarstvom vanjskih poslova tih zemalja i od njih uživaju svestranu pomoć.

Peto: Velike kolonizatorske sile, poput Velike Britanije i Francuske, i dalje ustrajavaju u korištenju i usmjeravanju orijentalizma kao glavnog sredstva za rušenje islama i iskrivljavanje slike o muslimanima. Naprimjer, u Francuskoj, sve do danas dvojica istaknutih orijentalista, Massignon (Masinion) i Blatcher (Blačer), rade u Francuskom ministarstvu vanjskih poslova kao eksperti za pitanja Arapa i muslimana. U Engleskoj, kao što smo vidjeli, orijentalizam ima značajno i ugledno mjesto na univerzitetima London, Kembridž, Oksford, Edinburg, itd. Tim odsjecima uglavnom rukovode Jevreji ili Englezi koji su u čvrstim spregama s kolonijalizmom, ili kršćanski misionari. 

Sve ove činjenice nam govore da je veoma važno poznavati pravu ulogu orijentalista te da se ona poveže u našim shvatanjima orijenta, nije samo važno znati to ko su orijentalisti, nego je takođe jako bitno da takvi orijentalisti budu shvaćeni unutar duha Islama te da se što bolje poznaju. Ne treba nam to da nam neko govori o Sunnetu, naručiti neko koji kaže da je Islam posuđivao činjenice te teološke doktrine iz kršćanstva, ili onog grubog mišljenja da je islam nakazno dijete ovog svijeta. Neki orijentalisti su smatrali u svijetlu svojih općih religijskih ubjeđenja sui genesis, te su ga najviše poredili sa njima najpoznatijom religijskom ličnošći Isusu Kristu. Ovo poređenje je i metodološki i povijesno neprihvatljivo, jer su ova dva poslanika bili različite ličnosti, sa različitim Božijim zadaćama. Smatrali su Poslanika senzualistom zbog toga što se ženio nekoliko puta. On je bio makijevalistički despot željan vlasti, jer Isus nije ratovao a Poslanik je učestovao u nekoliko bitaka. Problem je što se ovome pisalo od strane običnih ljudi, neukih, koji su samo skupljali vojsku za krstaške ratove. Prošlo je 150 godina otkako je Carlyle glasno iz Edinburgha javno obznanio i priznao Poslanikovo poslanstvo. Neki su ga orijentalisti smatrali istinskim poslaniko te njegov život nazivali idealnim. S druge strane imamo Voltaire jednog od najbrilijatnijih umova, koji je ostao zarobljenik srednjovjekovne huškačke priride te je svjesno napadao i kritikama slikao pogrešnu sliku Poslanika a.s.