Septembar - vrijeme organizacije
Priroda cjelokupnog čovjekovog života podrazumijeva njegov evolucijski proces razvoja. Sličan proces razvoja u prirodi se ogleda kroz smjenu dana i noći, uzrastanja i starenja, rođenja i smrti itd. Pored unutrašnjih spoznajnih odrednica čovjeka, kao društvenog, duhovnog i mislećeg bića, koristi ekspresivne ajete kao što su: rađanje i zalazak sunca, cvrkut ptice i žubor vode te smjena godišnjih doba. Na toj prirodnoj pozornici dočekujemo jesen, kao godišnje doba, koje simbolizira zrelost plodova (bereket), kao sigurnost čovjekove egzistencije.
Pored spomenutog, jesen nudi spektar boja i izazova koje se pružaju čovjeku. Ako priroda takvu boju jeseni pruža, nije li slučajno da je čovjekovo iskustvo u traganju za postizanjem uspjeha i da manifestuje, potvrdi zrelost, odabrao baš jesen kao početak školske godine, odnosno odgojno-obrazovnog procesa mlađih naraštaja.
Ako za poljeprivrednika jesen simbolizira zrenje poljoprivrednih proizvoda i njihovo ubiranje, onda za školu i njen početak jesen ima višestruk značaj, jer ona podrazumijeva zrelost i prati spremnost svih njenih aktera koji učestvuju i daju doprinos na odgojno-obrazovnom planu.
Nauka i znanost je emanet. Njihovo ishodište je Allah dž.š. Stoga, svi učesnici u odgojno-obrazovnom procesu tom poslu trebaju prisupiti kroz časni emanet-povjerenje i odgovornost. Emanet se ogleda u činjenici da je Allah dž.š.odlikovao ljude i podario im različite uloge po kojima su specifični. Nekima je dao znanje, drugima bogatstvo, trećima dug život, vlast, mudrost itd. Svi su oni u tom segmentu odgovorni za ono što im je dato kao emanet i čime su prosvjetljeni. Ako se davanjem zekata u bejtu-l-mal uvećava i povećava imetak, onda se poučavanjem i naučavanjem proširuje i uvećava znanje. Stoga je važno razumjeti septembar kao pogodno vrijeme za sticanje znanja, pouku i poduku mlađih. U iskrenom pristupu se prepozna nijjet, volja, želja, namjera pedagoga kao što se u obezbjeđivanju tehničkih potrepština za djecu oslikava odgovornost roditelja. Vrijedi se zapitati spajaju li se u tome želje roditelja u očekivanjima i namjere nastavnika. Suhoparno i besmisleno bi bilo da nastavnik samo brine o Nastavnom planu i programu kao i da roditelji povjereni emanet predaju, očekujući da će nastavnik nadomjestiti roditeljsku ulogu.
Nije slučajno da su djeca-emanet, fokus sepetembarskog interesovanja ustvari plodovi roditeljske ljubavi. Dječija radost i nestašluci, kojima odzvanja mjesec septembar, neće moći prikriti roditeljsku brigu zbog njihovog opremanja i usmjeravanja, kao i odgovornost prosvjetnih radnika koji preuzimaju na sebe breme koje valja nositi i prenijeti novom vremenu i izazovima. To će se smiriti i umiriti u određenom periodu i svi će očekivati zrele plodove u svojoj djeci, učenicima i u društveno-aktivnim osobama. Stoga, septembar nije samo mjesec žamora i brige, on je mjesec odgovornosti i perspektive. Ispunjavajući svoju obavezu kroz obezbjeđivanje udžbenika, školskog pribora, roditelji dijelom odgovaraju i preuzimaju odgovornost. No, da bi mlada duša (osoba) bila spremna da uspravno hodi i da odgovara na izazove životnog bespuća, kao nužnost nameće se potreba organiziranog djelovanja, koordiniranja i praćenja kroz porodicu (roditelji, braća i sestre), školu (razrednik, nastavnik, pedagog), te odgovorne službe u državnim strukturama koje su izravno zadužene da osmisle odgovarajući Nastavni plan i program, izaberu i odaberu adekvatne udžbenike, obezbijede tehničke uslove, te da prate i ocjenjuju kroz stručni nadzor realizaciju usvojenih Nastavnih planova i programa. Neizostavno je pomenuti i Pedagoški zavod koji sa svojim stručnim kadrovima, nesumnjivo odražava duh ukupne brige nad organizacijom odgojno-obrazovnog procesa kao i na kvaliteti istog.
Roditeljski dom i Pedagoški zavod u odgojno-obrazovnom procesu funkcionišu kao desno i lijevo plućno krilo. Život odgojno-obrazovnog procesa je nezamisliv bez ove dvije komponente. U tom odnosu, kretanju fizičkog života pluća funkcionišu na udisaj i izdisaj, a u odgojno-obrazovnom procesu su roditelji i nastavnici. Program i udžbenici su kao vazduh. Ako ne funkcioniše na ovaj način onda razumijemo zašto nam analitičari i evropski dobronamjernici govore o potrebi reforme obrazovanja jer odgojno-obrazovni proces nije u razvojnom ciklusu i ne diše punim plućima. Nadam se da će razgovor na ovu temu pobuditi interesovanje, pored aktera odgojno-obrazovnog procesa, i svih ostalih koji razumiju suštinu i koji će kazati da diploma ili svjedodžba nije cilj edukacijskog procesa nego formiranje ličnosti i izgradnju karaktera iste. To se postiže uz neposrednu komunikaciju sa ciljem pridobivanja duše mlade ličnosti koja će imati povjerenja i simpatije prema onom koga odgaja i obrazuje. U tom kontekstu vrijedi spomenuti veliku misao halife h.Alije r.a. koji je jednom prilikom rekao: "Odgajajte (i učite) svoju djecu za ono vrijeme u kome će oni živjeti, a ne u kom ste vi živjeli".
