Tri crtice iz „sirijskog dnevnika“

Za to su postojala i dva konkretna razloga: usavršavanje arapskog jezika i hifz Kur'ana. Bilo je to divno i nezaboravno vrijeme koje je zauvijek u mome sjećanju uklesalo jednako tako divne i nezaboravne uspomene.

Za razliku od nekih drugih arapskih metropola, Damask je plijenio svojom ljepotom i čistoćom. Ljudi su bili iznimno prijatni i susretljivi. Voljeli su Bosnu na poseban način. Želim kroz nekoliko redaka da izdvojim tri detalja kojih se rado sjećam i koji govore sami za sebe. Stanovao sam u kvartu koji se zove „Mezza džebel“. Od i do stana uglavnom sam koristio uobičajeni taksi prevoz. Hiljade kombija jurilo je ulicama Damaska i bilo je dovoljno prepoznati onaj sa natpisom vašeg kvarta, podići ruku i on je već tu. Dok sam se jedne prilike vraćao u stan, nesmotreno sam zaustavio taksi na kome je pisalo „Mezza filat“. Neko vrijeme nisam bio ni svjestan svoje greške. Međutim, čim smo zašli u ulice koje nisam poznavao bilo je jasno o čemu je riječ.

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu i šetao bezidejno. Nakon nekog vremena našao sam se u aleji sa luksuznim građevinama. Očigledno se radilo o rezidencijalnom dijelu grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i vrlo ljutito zgrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice se razvedrilo. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni. Uskoro je naručio vozilo koje me „namjenski“ odvelo do moje zgrade. Stražar mi je na polasku dugo mahao rukama.

Drugom zgodom sam želio iskoristiti svoj boravak u Damasku i kao mladi i dokazivanja željni član redakcije Zemzema, napraviti neku vrstu ekskluzive. Plan je bio da razgovaram sa nekim od imama čuvene Emevijske džamije. Usputni prijatelj Mebruk, porijeklom odnekud iz Magreba, uložio je veliki napor na tom putu ali se do imama jednostavno nije moglo doći. Zajedno smo vrebali svoju priliku i pred ulazima u džamiju prežali „žrtvu“ ali bez uspjeha. Ne bih želio da neko razumije kako ti ljudi nisu htjeli razgovarati. Naprotiv, po pravilu ih je na ulazu u džamiju, a i poslije, čekala velika masa ljudi, tako da je do njih bilo vrlo teško doći.

Ipak, jedne prilike nam se posrećilo pa smo jednom od imama predočili našu želju. Nije nam odgovorio !na prvu“, ali je čarobna riječ „Bosna“ i ovdje odigrala svoje. Već par trenutaka nakon toga sjedili smo zajedno i imamovom uredu. Razgovarali smo skoro dva sahata. Koliko god sam se trudio da dobijem odgovore na svoja pitanja, jednako toliko sam morao kazivati i o svojoj zemlji o kojoj me imam s velikim zanimanjem propitkivao.

Treći detalj je, možda, ponajmanje upadljiv ali je meni lično ostao najupečatljiviji i sa daleko najjačim dojmom. Naime, hifz sam polagao kod šejha koji se zvao Jasin. Vrlo zanimljiva i neobična ličnost. Pored silnog znanja i ponuda sa različitih univerziteta i katedri, šejh Jasin se odlučio za posve miran i neupadljiv život. U obližnjoj džamiji je svakodnevno držao predavanja a uz to je vodio malu automehaničarsku radnju u kojoj je provodio većinu svog vremena.

Kada bih došao do šejha, najprije bi me ponudio čajem, malo bismo proćaskali i ja bih, na njegov znak, počeo učiti stranice. U međuvremenu, on bi krpio neku gumu ili se bavio svojim poslom. Imao sam dojam da me i ne sluša. Uz to, ako bi neko naišao ispred radnje, šejh bi počeo ljubaznu konverzaciju s njim, iako krpi gumu i iako preslušava stranice koje učim – sve u isto vrijeme. Skoro da sam bio siguran da me i ne sluša. No, i najmanja greškica koju bih napravio brzo bi me razuvjerila. Šejh bi podizao ruku i išaretio mi da ponovim, sve dok ne bih proučio ispravno.

Volio me je predstavljati svojim prijateljima, pa i najobičnijim prolaznicima koji su nailazili ispred radnje. Svakome bi govorio da sam ja iz Bosne i to sa takvim zanosom, uzdasima i izrazom lica da sam i sam pomišljao da sam odnekud drito iz Dženneta u Šam došao. Na spomen Bosne ljudi bi prilazili i rukovali se, zadržavajući pogled na Bošnjaku kao ja prije koju godinu na hadžeru-l-esvedu u Mekki. Osjetio sam istinsku prisnost i ljubav tih ljudi prema Bosni.

Kroz ove i brojne druge prilike sam se uvjerio kako narod Sirije voli našu zemlju.  Uvjerio sam se i u to da su svoju ljubav na razne načine pretočili u djelo i konkretno pomagali našem narodu. Bili su uz nas, patili s nama i pomagali nam kako su znali i umjeli.

Danas oni pate. Danas je Evropa preplavljena izbjeglicama iz Sirije a slike ojađenih ljudi ne ostavljaju ravnodušnim nikoga ko dušu ima.

Danas naša zemlja i naš narod moraju pomoći Siriji i olakšati njihovu muku, na način na koji je to moguće.

Oni su bili uz nas.

Siguran sam da ćemo i mi, ako Bog da, biti uz njih.