Iz pera naših studenata: Priča o Mustafi

Malo šta se može porediti sa mirisom bosanske kafe ujutru.Već je klanjao namaz i nemogavši malo odspavati poslije sabaha uzeo je Kur'an i učio. Kada u maloj mahali na Čaršiji pitaš nekoga zašto se Mustafa nikada nije ženio svako bi imao svoj odgovor. Lokalne besposlene žene i muškarci imaju bezbroj verzija po tom pitanju. Neki pričaju da je Mustafa bio i u zatvoru, ali niko ne zna zašto. Mustafa, udubljen u svom svijetu, nije o ovome ništa znao. On nije čuo šaptanja i nije osjetio poglede  koji bi se nadvijali nad njim kada bi prije par godina izlazio van iz stana na Čaršiju. Nije ih čuo tada, a danas ih, skoro, i nema. Bar ne pred njim. Svi su ga, izgleda, ostavili na miru. Znao je da zbog svoje osamljenosti gubi dodir sa ovim svijetom, kupovao je on novine, televizor nije imao, ali nije ni u jednom trenutku požalio što se nikada nije adaptirao na moderne spravice koje je viđao svuda osim kod sebe i u svom stanu.  Komšijama bi se samo nasmiješio u prolazu, a kad mu je novi komšija što se doselio sa porodicom počeo nazivati selam Mustafin život je postao za jednu notu sretniji. Mustafa je tog dana pošao do tašnara i silazeći niz stepenice začuo je najprodornije, najnovije, najljepše: „Selam“. Selam koji mu je, nakon dugo vremena, izmamio najiskreniji osmijeh. Provodio je sate čitajući Kur'an, knjige, što vjerske, što svjetsku književnost. Ljeti bi sjedio na svojoj tarasi pored biljaka o kojima se brinuo i obasjan sunčevom toplotom uživao u zvuku violine koji je dolazio dva sprata ispod njega i udarao o zidove njihove zgrade, kako bi Mustafa rekao: „ Zatvorena je sa svih strana za poglede ljudi, a šuplja iznutra. Isto kao i čovjek. Niko ne može vidjeti ono što meso čuva, osim Onog što može proći kroz šupljinu“.Mustafa bi ovo govorio vjerniku, jer ga neko drugi ne bi ni shvatio, ili bi se taj začudio mislima što uozbiljuju čovjeka, a oni su više za veselje. Kada bi čuo muziku, redovno je izlazio na tarasu iako sebi nije želio u potpunosti priznati da u toj muzici uživa. Namaza ne bi ostavljao i uvijek ga je obavljao sa strpljenjem i sa željom da poslije svakog namaza bude što bolji. Propitivao je sebe poslije predaje namaza, kao da je na optuženičkoj klupi, i bio zadovoljan ako bi našao valjan argument da se odbrani, ali bi usvojio i prijedloge onog tužioca u sebi. Presudio bi ono što je najpametnije i polako ustao sa velikim bolom u koljenima.

U ponedjeljak se Mustafi pokvario električni šporet. Sjedio je na tarasi uz svoj mali radiončić i sve ga je više spopadala misao da ode u obližnju kafanu da popije jutarnju kafu, jer je znao da bez nje ne može, pa će usput do majstora Safeta da ga zamoli da navrati popodne i vidi šta je sa šporetom. Ubukao je košulju, uzeo štap i napustio stan. Kada je ušao u kafanu svi su prestali pričati.
- Mustafa je došao u naš svijet, čuvajte se lopovi, propalice i bijednici- mrmljao je Mehmed, okorjeli alkoholičar koji već u 10 sati ujutru nije znao gdje mu je glava, a gdje put kući.
Mustafa je odabrao stolić u ćošku, pažljivo izmakao stolicu i sjeo. Konobar je prišao Mustafi, nageo se i upitao ga šta pije kao da mu govori neku tajnu koja je od stroge povjerljivosti.
- Bosansku kahvu- rekao je Mustafa tiho.
-Znaš li da se ono malo crno smuca po mahali. Kaže da nema šta da jede, da nema nikog svog. Ja mislim da je to smutnja. Tjeraju ih, bolan, oni da prose. Ništa ja to ne vjerujem. Al' dijete je, pa reko ne valja prekopavat'. Nek radi šta hoće.- pričao je Ibrahim svojoj grupici.

Mustafu je zanimalo koje je to dijete. Popio je svoju kafu, ostavio pare na stolu, pozdravio konobara i krenuo prema vratima. U kafani je opet bio onaj isti muk i svi su gledali u Mustafu. Onog trena kada su se vrata iza Mustafe zatvorila priča se nastavila kao da Mustafe nije ni bilo. A nije da se nije narednih dana uveliko pričalo o Mustafinom dolasku u kafanu. Mada niko osim majstora Safeta nije znao da je to bilo zbog pokvarenog šporeta.

Nakog što je dogovorio sve sa Safetom, Mustafa je krenuo kući. Kod radnje hadžije Huseina je vidio malog dječaka, crne kose, plavih očiju i u poderanoj odjeći.

Kako se zoveš?
- Ahmed- odgovorio je dječak.
Mustafi se dječak odmah svidio. Odgovorio mu je na pitanje tiho, povučeno.
-Koliko imaš godina?
-10
- Gdje su ti roditelji?
- Nema ih. Otac je umro, a majka je jednog dana nestala.
- Aha, dobro. I šta ćeš sada?
- Ne znam. Već tri dana sam u čaršiji.
Dječak je digao glavu i pogledao Mustafu suznim očima.
-Jesi gladan?
-Da.
-Eh, ne može tako lijepo dijete da bude gladno. Reci ti meni, bil' ti kod mene da nas dvojica nešto pojedemo. Mustafa se odmah pokajao zbog svoje rečenice, pomislit će dijete da mu želi zlo. Trudio se da što umilnije pogleda dječaka ne bi li to dijete kako vidjelo njegovu dobru dušu i prihvatilo njegovu pomoć.
Dječak je razmišljao, šta ako je ovaj čovjek loš? Ne može biti gori od ljudi koje je viđao na ulici. Ne može biti gori od mame. Onda je izustio:
- A kako se ti zoveš?
-Mustafa.
- Dobro. Može.

Popodne je došao Safet, popravio šporet, a mali Ahmed se već uvjerio da je Mustafa dobar čovjek. Danas je tri puta radio nešto što dječak nikada nije vidio. Pored onakvog oca  i majke nikada nije ni čuo za namaz, a ništa takvo nije ni vidio. Pitao se može li i on to raditi. Kada je Mustafa ponudio Ahmedu da prenoći kod njega i rekao da će sutra otići u policiju da potraže Ahmedovu majku, Ahmed je pristao. Strah od hladnoće mu nije dozvolio da razmišlja o bilo kojem drugom strahu. Nakon duge tri noći prospavane na klupi Ahmedu je sasvim dobro došao topli krevetić u uglu Mustafine sobe. Čini se da je Mustafa bio najsretniji u životu kada je silazio u podrum po taj mali krevetić.

Na njemu je kao dječak spavao, a majka ga je sačuvala. Godinama je skupljao prašinu u podrumu, a večeras je na njemu spavalo još jedno dijete, nevino, pred kojim je život. Mustafa se nadao da se dječakova mama neće pojaviti, ali se postidio svojih misli, zamolio Boga za oprost i zatvorio oči. Ubrzo je i zaspao. Policija je tražila Ahmedovu majku, a nakon pet dana stupili su i u kontakt sa njom. Ona se udala u Travniku i za malog Ahmeda nije htjela da čuje. Ahmeda su htjeli dati u dom, pa uz malo sreće, ako Bog da i na usvajanje, gdje je Mustafina tuga postala još veća. Rekao je Ahmedu da pričeka u hodniku. Mustafa se prvi put ogolio pred drugim čovjekom.
- Ja nemam nikoga. Ovaj mali bi mi bio jedina sreća u životu. Dajte da se ja brinem o njemu, a kad ja umrem ti se, Omere, pobrini da mali nađe dom - molio je Mustafa policajca. Mustafa je u ratu spasio život Omerovom ocu. Godinama je Omer oblijetao oko Mustafe, čekao neku pogodnu priliku da mu se oduži. Pred njim je sada stajao Mustafa, molio ga i on sredi Mustafi ono što je želio.

Pored školovanja Mustafa je podučavao Ahmeda vjeri, moralu i stvarima iz knjiga koje je pročitao. Ahmeda se moglo vidjeti u džamiji svaki vakat i kad Mustafa, od starosti, nije mogao dolaziti, a poslije osnovne škole upisao se u medresu. Pokazivao je veliku ljubav prema vjeri, želio je nadoknaditi 13 godina kada nije znao ništa o njoj. Kad je Ahmed imao sedamnaest godina zaljubio se u prelijepu Aminu koja je išla u Drugu gimnaziju. Imala je plavu kosu, plave oči i prelijep glas. Stidio se svoje ljubavi prema njoj, ali mu se činilo da je vjernica i lijepo odgojena. Pogriješio je.

Amina je tada bila sa jednim momkom koji je imao svaku curu koju bi poželio i bio je na lošem glasu. Ahmed je posmatrao Aminu danima, ali je ubrzo shvatio da se ona od Tarika neće odvajati i da njega nikada nije ni pogledala. Pokušao je on i pričati sa njom, ali je iz toga jedino shvatio da se on njoj nimalo ne sviđa. Ahmed je bio lijep, ljepši i od Tarika, ali je bio fin momak, nevin, naivan, neiskvaren. Mustafa se te zime razbolio, ali je primjetio da je Ahmed šutljiv i ispitivao ga ne bi li saznao razlog, a Ahmed bi uvijek govorio da ga brine škola. Mustafa bi sa tim odgovorom bio zadovoljan, a poslije namaza bi se molio da Ahmed završi Medresu sa što boljim ocjenama.

Ahmed je počeo da zalazi u kafanu, a i ocjene je pokvario. Sate bi provodio gledajući u Amininu sobu sa prozora. Na veliko zlo sprijateljio se sa Harunom i dolazio bi kasno kući. Morao je nekako naučiti da bude loš ili barem glumiti. Mustafa je bio mnogo bolestan, pa ne bi ni ustajao. Javljao bi se Ahmedu iz kreveta, a da je mogao ustati shvatio bi da Ahmed već par noći zaudara na alkohol. Ahmed nije želio ništa od toga, ali je zbog Amine morao. Odbacio je svu stoju čistotu i svoju naivnost, kako bi zadobio i trun njene pažnje. Nekada se gadio svojoj dobroti i nesikustvu. Želio je da je i on, u suštini, kao Tarik. Nakon nekoliko dana Mustafa se oporavio, prošetao po stanu i na kauču u dnevnom boravku našao pivu.

-Našao sam pivu na kauču.
Ahmed je šutio. Mustafa više ništa nije rekao.
Te noći Ahmed je izašao sa Harunom u klub gdje su izlazili Amina, Tarik i njihovo društvo. Kada su oni oko 12 sati izašli napolje Ahmed je, pijan, potrčao za njima. Tarik se okrenuo i počeo smijat, govoreći: - Jel' ovo onaj što te progoni? Onaj fini!?Ahmed je samo šutio.
-Ma ostavi ga bolan. Hajmo.
- Neka, da vidimo. Bil' se ti, momak, borio za Aminu? Ha!?
Tada je izvadio nož i pošao prema Ahmedu.
 Ahmed je jedino gledao u Aminu. Ona je stajala i šutila, a jedna suza joj je išla niz lice. Već je slutila da će se nešto loše desiti. Ahmed se odbranio. On i Tarik su se tukli minutu, a onda je iz kluba izašao Mahir, Tarikov najbolji prijatelj. Smijući se izvadio je pištolj sakriven između dvije cigle i zagalamio:
-Nećeš ti mog jarana dirat, eej!
Smijući se još glasnije naciljao je Ahmedova prsa i pucao. Uzalud je Amina pokušavala da se izbavi iz Tarikovog naručja i potrči do Ahmeda. Tarik ju je držao i vukao prema autu i što se ona više opirala to je on više pritiskao. Svi iz kluba su izašli vani. Ahmeda su odveli u bolnicu, ali je nažalost, na bolničkom krevetu preselio. Mustafi se srce paralo dok je trčao do taksija. Ahmed mu je bio sve u životu, a sada su mu javili da je Ahmed upucan i da je u bolnici. U bijelom krevetu vidio je svoga Ahmeda ljepšeg nego ikada. Izgledao mu je poput meleka. Plakao je pola sata, a onda se raspitao šta dalje treba da uradi. Mustafa nikada nije pitao šta je bilo, ko mu je ubio sina, ko je ubio njegovog Ahmeda, njegove plave oči i njegovu vjeru. Nije imao ni snage da krivi sebe što Ahmeda nije malo više podučio  naravi ljudi, jer je i sam bio daleko od njih. Harun, Amina, Tarik i Mahir su šutili, šutili su godinama. Aminu su poslali na studije kod tetke u Englesku i Tarika više nikada nije ni vidjela.  

Nakon pola godine Mustafi se opet pokvario stari šporet. I opet je Safet, munđajući nešto, otišao da vidi šta je sa šporetom.
-Trebaš Mustafa kupit novi. Ima sad onih modernih, ovaj tvoj star.
-Treba Safete, treba.