Ljudska prava u islamu
Isti je slučaj i s pravima koja svojim podanicima priznaju diktatori. Oni ih mogu dodjeliti kada su zadovoljni, ili ih ukinuti kada da su nezadovoljni, a mogu ih i otvoreno kršiti kad god im je volja. No, s obzirom da ljudska prava u islamu dodjeljuje Bog, to znači da nikakva zakonodavna skupština, niti vlada na Zemlji nema pravo, ni vlast usvojiti amandmane na, od Boga, garantovana pravā. Niko nema moć da ih ukine i ograniči.
Osnovna ljudska prava u islamu nisu priznata samo na papiru i ne služe samo za pokazivanje, dok se u isto vrijeme u stvarnom životu ukidaju i krše. To nije ni filozofski koncept koji nema nikakve sankcije iza sebe. Povelje Ujedinjenih Naroda, razne proklamacije i rezolucije ne mogu se porediti s pravima koja je Bog odobrio i potvrdio. To je zbog toga što povelje, rezolucije i proklamacije nisu kod ljudi primjenjive, a u Božije naredbe vjeruju svi vjernici. One su sastavni dio islamske vjere. Svaki musliman, ili svaka vlada koja za sebe tvrdi da je muslimanska, dužna je prihvati ih, priznati i primjeniti. Ako ih ne bi primjenili, ili ako bi počeli da ukidaju od Boga garantovana, ili ako bi usvojili amandmane na njih, ili ih zamijenili drugim, ili ako bi ih u praksi kršili dajući pri tom prazna obećanja o njihovom poštivanju, sustigla bi ih jasna i nedvosmislena kur’anska osuda: “A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.”[1] “A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nasilnici.”[2] “A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi griješnici.”[3] Drugim riječima, ako svjetovne vlasti smatraju da su njihove riječi i odredbe ispravne, a Božije odredbe pogrešene, oni su nevjernici. Odnosno, ako vjeruju da su Božije decizije ispravne, ali ih oni ne prihvataju i primjenjuju kao sopstvene, tada su oni griješnici koji rade protiv istine
Osnovna prava
U vezi s osnovnim ljudskim pravima islam propisuje određena prava čovjeku kao ljudskom biću. To znači da svaki čovjek, bez obzira da li je državljanin ove ili one države, da li je vjernik ili nevjernik, da li živi u gustoj šumi ili u pustinji, tj., bez obzira na bilo kakve okolnosti posjeduje osnovna ljudska prava jednostavno zbog toga što je ljudsko biće. Svaki musliman dužan je da ih prizna i da njihovo poštivanje shvati kao dužnost koju je obavezan ispuniti.
Pravo na život
Prvo i najvažnije pravo je pravo na život i uvažavanje ljudskog života. Kur’an o tome kaže: “Ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to Pravda zahtjeva.”[4] Niko nema pravo da lično oduzme nekome život. Kada neko ubije nedužno ljudsko biće, kao da je sve ljude poubijao. Kur’an Časni propisuje: “Ako neko ubije nekog ko nije ubio nikog, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao.”[5]
Ovdje je također bitno napomenuti da se samoubistvo ne razlikuje od ubistva. Allahov Poslanik, a.s., je rekao kako je samoubistvo jedan od najvećih grijeha bliskih politeizmu. Vjerovjesnik, a.s., je rekao: “Najteži grijesi su idolopoklonstvo i ubistvo.” U svim kur’anskim ajetima i hadisima Božijeg Poslanika, a.s., o ovoj temi, termin nefs (osoba) koristi se u općenitom značenju bez bilo kakve distinkcije ili odvajanja, pa je zgodno objasniti kako ni jedna osoba, bez obzira kojem narodu, državi, rasi ili religiji pripadala, ne smije biti ubijena. Naredba se odnosi na sve ljude. Destrukcija ljudskog života je sama po sebi zabranjena.
Dā se primjetiti da neki ljudi, kada govore o ljudskim pravima, ako su ih uopšte pomenuli u državnim ustavima, impliciraju kako su ta prava primjenjiva samo na njihove građane, ili su državni ustavi sastavljeni tako da štite samo određene kategorije ljudi. Povijest je prepuna takvih primjera. U Australiji su domoroci bili proganjani i ubijani poput životinja. Slično se desilo i u Sjevernoj Americi gdje je domorodačka populacija bila sistematski uništavana, a oni koji su uspjeli preživjeti genocid zatvoreni su u posebna područja pod nazivom “Rezervati”. Bijelci su također prodrli duboko u Afriku gdje su ljude lovili kao divlje zvijeri. Navedeni primjeri idu ka tome da dokažu kako u to doba među bijelcima nije bilo respekta prema ljudskom životu, a ako ga je i bilo, to se uglavnom odnosilo na njihove sunarodnjake, ljude njihove boje kože i rase. S druge strane islam priznaje prava svim ljudima, pa čak i ako neko pripada primitivnom ili divljem plemenu, islam ga tretira kao i svako drugo ljudsko biće.
JEDNAKOST LJUDSKOG RODA
Islam ne samo da priznaje apsolutnu jednakost ljudskog roda bez obzira na razlike u boji kože, rasi i nacionalnosti, već je taj veoma važan i značajan princip realizovao u stvarnom životu. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo....”[6] Drugim riječima, svi ljudi na svijetu su braća jer svi vode porijeklo od istog oca i majke. “…I na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali.”[7] Što znači da je raznolikost ljudskog roda po rasama, narodima, grupama i plemenima ustanovljena radi razlikovanja među ljudima kako bi se pripadnici jedne rase ili plemenā mogu susretati, upoznavati i sarađivati s pripadnicima druge rase ili plemena. Različitost ljudskog roda ne znači da je neki narod superiorniji od drugog, niti da se pripadnici neke rase trebaju gledati s podozrenjem, niti se prema njima može odnositi kao prema jadnoj i poniženoj rasi uzurpirajući njihova prava. “Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.”[8] Drugim riječima, superiornost nekog čovjeka nad drugim može se bazirati jedino na pobožnosti i čistoti karaktera i savršenom moralu, a ne na temelju boje kože, rase, jezika ili nacionalnosti. Međutim, čak ni superiornost koja se bazira na pobožnosti i čistom moralu ne može biti povod za ohol i omalovažavajući odnos prema drugim ljudima. Smatrati se nadmoćnim u odnosu na druge ljude je porok koji zaslužuje svaki prijekor, a koji čovjek ispunjen bogobojaznošću ne može učiniti. Pravedan čovjek, također, ne smije biti priviligovan nad drugim ljudima jer je to suprotno jednakosti ljudskog roda i pravednosti koju zastupa. S moralne tačke gledišta, dobročinstvo i vrlina su u svakom slučaju bolji od poroka i zla. Poslanik, a.s., je to na divan način objasnio: “Arap nema prednosti nad ne-Arapom, niti ne-Arap ima prednost nad Arapom. Bijelac nema prednost nad crnim čovjekom, niti crnac ima prednost nad bijelim čovjekom. Svi ste vi Ademova djeca, a Adem je stvoren od zemlje.”[9] Na taj način islam je uspostavio jednakost cijelog ljudskog roda presjecajući korijen diskriminacije bazirane na boji kože, rasi, jeziku ili nacionalnosti. Prema islamskom učenju, Bog je od rođenja podario svakom čovjeku pravo na jednakost. Prema tome, ni jedan čovjek ne smije biti obespravljen na osnovu boje kože, mjesta rođenja, rase i naroda.
Malcolm X, poznati lider afričkih crnaca u Americi, vodio je ogorčenu borbu protiv bijelaca s ciljem ostvarivanja građanskih prava za svoje crne sunarodnjake. Međutim, kada je otišao da obavi hadž, vidio je muslimane različitih rasa, jezika i boje kože iz: Azije, Afrike, Europe i Amerike, kako nose jednaku odjeću hrleći ka Božijoj kući, Kabi; vidio ih je kako stoje u jednom safu predani molitvi; video je da nema nikakve razlike među njima; i tada je shvatio da je to riješenje problema rasizma, a ne ono što je on nastojao da postigne u Americi. Brojni neislamski mislioci danas priznaju da ni jedna religija ili sistem života nisu tako uspješno riješili pitanje rasizma i jednakosti ljudskog roda kao islam.
SVETOST I SIGURNOST PRIVATNOG ŽIVOTA
Islam garantuje svim građanima pravo na nepovredivost i sigurnost privatnog života. Kur’an je po tom pitanju jasan: “Ne uhodite jedni druge!”[10] “Ne ulazite u tuđe kuće dok dopuštenje ne dobijete!”[11] Vjerovjesnik, a.s., je proširio navedene kur’anske odredbe, pa je svojim sljedbenicima zabranio da čak i u svoje domove ulaze iznenada i tajno. Musliman je dužan na neki način obavijestiti ukućane o svom povratku kući kako ne bi svoju majku, sestru ili kćerku vidio u okolnostima u kakvim one ne bi željele da budu viđene, niti bi on sam želio da ih vidi u takvoj situaciji. Viriti u kuće drugih ljudi također je strogo zabranjeno. Postoji izreka Božijeg Poslanika, a.s., koji je rekao da, ako čovjek nađe drugog čovjeka kako viri u njegovu kuću, pa ga kazni na način da mu povrijedi jedno ili oba oka, radi toga ne može biti pozvan na ispitivanje, niti je podložen sudskom procesu. Poslanik, a.s., je zabranio ljudima da čitaju pisma drugih ljudi. Neprihvatljivo je čak da neko baci pogled na tuđe pismo u namjeri da ga pročita. To je svetost i nepovredivost privatnosti koju islam priznaje individuama. S druge strane, u modernom, civiliziranom društvu pisma drugih ljudi ne samo da se čitaju i njihova korespodencija biva cenzurisana, već se ta pisma kopiraju i kopije zadržavaju za buduću upotrebu ili ucjenu. U stanove ljudi postavljaju se uređaji za prisluškivanje kako bi se s udaljenosti moglo slušati i snimati sve što se govori iza zatvorenih vrata.
Drugim riječima, u modernom svijetu ne postoji privatnost, odnosno u praktičnom smislu, privatni život individue ne postoji.
Ni jedan građanin ne može se uhapsiti osim ako je njegova krivica dokazana na sudu. Nije dozvoljeno uhapsiti čovjeka samo na osnovu sumnje i baciti ga u tamnicu bez odgovarajuće sudske procedure koja mu garantuje pravo na odbranu. Kur’an je po ovom pitanju jasan: “Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! - A Allah doista sve čuje i vidi.”[12] Allahovom Poslaniku, a.s., također je naloženo da bude pravedan i pravičan. On kaže: “Naređeno mi je da dijelim pravdu među vama.” Halifa Omer, r.a, kaže: “U islamu niko ne smije biti zatvoren osim radi izvršenja pravedne sudske presude,” tj., nakon provedenog zakonitog i pravednog sudskog procesa. Zabranjeno je i neprihvatljivo uhapsiti i utamničiti osobu bez, na sudu, dokazne krivice i bez pružanja prilike toj osobi da se adekvatno brani od optužbe. Ako državna vlast sumnja da je neka osoba počinila zločin ili da namjerava učiniti kazneno djelo u budućnosti tada bi, pred sudom, trebala navesti razloge za svoju sumnju, a otpuženom bi, također, trebalo biti omogućeno da se brani na sudu kako bi sudija mogao odlučiti da li su sumnje osnovane ili ne, da li postoje razlozi za sumnju, i ako postoje, da se osumnjičeni upozna koliko dugo će ostati u preventivnom pritvoru. Takvu odluku bi sud trebao donijeti na otvorenoj raspravi kako bi javnost mogla čuti optužbe državne vlasti i nadgledati zakonitost sudskog postupka. Primjer za to je događaj koji se zbio neposredno prije Oslobođenja Meke. Naime, dok je Božiji Poslanik, a.s., tajno pripremao vojni pohod s ciljem oslobođenja Meke, jedan od njegovih ashaba, Hatib ibn ebu Balta, poslao je po nekoj ženi pismo Mekenlijama u kojim ih obavještava o predstojećem napadu na Meku. Allahov Poslanik, a.s., saznao je, preko Božije objave, za njegovu izdaju i naredio Aliji i Zubejru: “Brzo otiđite putem za Meku. Na tom i tom mjestu naći ćete ženu koja nosi izdajničko pismo. Uzmite pismo od nje i donesite ga meni.” Oni su otišli i pronašli pomenutu ženu tačno ondje gdje je Allahov Poslanik, a.s., rekao da će biti. Od nje su uzeli pismo i odnijeli ga Božijem Poslaniku, a.s. Ovo je, uistinu, bila očigledana izdaja. Obavjestiti neprijateljsku vojsku za vrijeme rata o predstojećim vojnim aktivnostima predstavlja vrlo ozbiljnu izdaju s nesagledivim posljedicama. Zapravo, ne može se ni zamisliti gori prijestup za vrijeme rata od odavanja vojnih tajni neprijatelju. Kakvo bi se drugo ponašanje moglo smatrati prikladnijim za tajno prisluškivanje od ovoga? Vojna tajna je otkrivena i zdrav razum nalaže da se izdajnik utamniči. Međutim, Allahov Poslanik, a.s., pozvao je Hatiba u džamiju na javno suđenje i pred stotinama svjedoka zatražio od njega da objasni zašto je izvršio taj izdajnički čin. Hatib je tada rekao: “O Allahov Poslaniče, ja to nisam učinio da bih naškodio islamu, niti je moja namjera bila da izdam vojnu tajnu. Prava istina je da moja žena i djeca žive u Meki, a tamo nema nikoga ko bi ih zaštitio. Napisao sam to pismo kako bih zadužio mekanske vođe da, iz zahvalnosti prema tom činu, čuvaju moju ženu i djecu.” Hazreti Omer, r.a., tada ustade i s dubokim poštovanjem reče: “O Allahov Poslaniče, dozvoli mi da ga sasječem.” Poslanik, a.s., odgovori: “On je jedan od onih koji su se borili na Bedru na strani muslimana, a čini se da je objašnjenje koje je ponudio u svoju odbranu iskreno i istinito.” Razmotrimo Poslanikovu, a.s., odluku. Desio se očit čin nevjerstva i izdaje vojne tajne neprijatelju za vrijeme rata. Međutim, Allahov Poslanik, a.s., je pronašao način da oslobodi Hatiba zbog dvije stvari. Prvo, Hatibova prošlost bila je besprijekorna. On je učestvovao u odlučujućoj Bici na Bedru rizikujući svoj život na strani muslimana, što je nedvosmisleno potvrđivalo njegovu tvrdnju da mu nije bio cilj izdati islam. I drugo, njegova porodica u Meki bila je u realnoj opasnosti. Zbog toga što je, iz ljudske slabosti prema svojoj djeci, Hatib poklekao i napisao izdajničko pismo, otkrivanje njegove izdaje i poniženje u očima vjernika koji su prisustvovali saslušanju, bila je dovoljna kazna za njega. Allah, dž.š., u Kur’anu govori o Hatibovoj izdaji, ali, osim opomene i ukora, ne predlaže nikakvu ozbiljniju kaznenu mjeru protiv njega.
Dobrim poznavaocima povijesti islama poznati su stavovi i aktivnosti haridžija u vrijeme vladavine četvrtog Pravednog halife, hazreti Alije. Oni su otvoreno vrijeđali halifu prijeteći mu smrću. Međutim, kad god bi neko od njih bio uhapšen zbog toga, hazreti Alija bi ga oslobodio govoreći policijskim službenicima: “Dokle god oni ne počine stvarno kazneno djelo protiv države, puke verbalne uvrede ili prijetnje o upotrebi sile nisu prekršaji takve vrste da bi ih zbog toga trebalo zatvoriti u tamnicu.” Veliki učitelj Ebu Hanifa zabilježio je sljedeće riječi hazreti Alije, r.a. “Sve dok oni (haridžije) ne podignu oružanu pobunu, halifa i vjernici neće se baviti njima.” Jedne prilike dok je hazreti Alija, r.a., držao govor u džamiji sljedbenici haridžija su ustali i počeli uzvikivati svoje poznate slogane. Hazreti Alija, r.a., tada reče: “Mi vam nećemo uskratiti pravo da dolazite u džamiju i izvršavate vjerske obrede, niti ćemo prestati da vam pružamo pomoć iz državne blagajne sve dok ste vi s nama (tj., pomažete nam u borbi protiv stranih neprijatelja države) i mi nikada nećemo vojno intervenisati protiv vas, dok vi ne počnete rat protiv nas.” Jasno je, iz navedenog, da je opozicija s kojom se hazreti Alija, r.a., suočio, nasilnija i opasnija nego što se može i zamisliti u današnje vrijeme u demokratskim državama. Ali sloboda koju je hazreti Alija, r.a, garantovao opoziciji bila je na takvom nivou kakvu današnje demokratske državne vlasti nikada ne dozvoljavaju svojim opozicionarima. On nije hapsio ljude čak ni kada su mu prijetili smrću, niti ih je zbog toga zatvarao.
Iz knjige Human Rights in Islam preveo Elvir Duranović
[1]Kur’an, El-Ma'ide, 44. Prijevode kur'anskih ajeta u ovoj knjizi, s neznatnim izmjenama, crpili smo iz Prevoda Kur'ana rahmetli Besima Korkuta u izdanju IPA u Zenici iz 1995. godine.
[2]Kur’an, El-Ma'ide, 45.
[3]Kur’an, El-Ma'ide, 47.
[4]Kur’an, El-En'am, 151.
[5]Kur’an, El-Ma'ide, 32.
[6]Kur’an, El-Hudžurat, 13.
[7]Kur’an, El-Hudžurat, 13.
[8]Kur’an, El-Hudžurat, 13.
[9]El-Buhari.
[10]Kur’an, El-Hudžurat, 12.
[11]Kur’an, En-Nur, 27.
[12]Kur’an, En-Nisa, 58.
