Vjera u sjeni potrošačkog društva: Dopaminski izlivi ili vjera
Piše: Arnel Grbić
Sreća nije više naše unutarnje stanje. Ona je ogledalo u kome drugi trebaju da vide refleksiju našeg uspjeha. Slast vjere svela se na dopaminske izlive potaknute brojem lajkova s jedne od mnogobrojnih društvenih mreža.
Ovo je vrijeme bremenito i samo po sebi teško. Od čovjeka se, već kada se rodi, očekuje da bude natčovjek. Da ima, da zna, da može odgovoriti ovom savremenom društvu gdje je sve apriori postavljeno na instant i prilagođeno potrošačkom društvu. Jedemo hranu koja je već pripremljena. Užitak koji smo nekada imali pripremajući sve, zagubio se u slijepoj utrci savremenog života. Mi smo postali robovi vremena u kome živimo jer nastojimo da svoje živote ukomponujemo u osmijehe koji nam se smiješe s malih ekrana, reklama, bilborda. Sreća nije više naše unutarnje stanje. Ona je ogledalo u kome drugi trebaju da vide refleksiju našeg uspjeha.
Kao i sve drugo tako i vjeru razumijemo kao instant pojavu, ne zagledamo se u nju da bismo vidjeli njene krajnje namjere, da bismo je doživjeli. Slast vjere svela se na dopaminske izlive potaknute brojem lajkova s jedne od mnogobrojnih društvenih mreža.
Vjera je praksa. Vjera se živi ispunjavanjem njezinih zapovijedi, a ne ispraznim retoričkim nadmudrivanjem. Vjera ima svoje stepene i nivoe. A najniži nivo kako nas uče naše vjere je stid. A, jesmo li kao civilizacija koju nudimo i zdušno preporučujemo, kao društvo u koje gledaju drugi sačuvali stid. „Ako se ne stidiš“, ostalo je zabilježeno od našeg poslanika Isa, a.s., „možeš raditi šta želiš.”
Naš Bog ne traži od nas da činimo dobra djela koja su nam nedostižna. Ali traži da budemo milostivi prema svojoj porodici, prema komšijama, prema zajednici. Da sklonimo kamen s ulice kako ne bi smetao drugima. Da nesretnika koji nam je pokucao na vrata primimo kao čovjeka i da lijepim riječima i osmijehom, ako nemamo ništa drugo, odamo počast ruhu i životu koji je u čovjeka udahnuo Uzvišeni Gospodar. Da budemo čestiti i da u tom dobru ustrajemo. Jer, “nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.“(Bekare, 177) Ovo je vjera Musaova, Isaova i Muhamedova neka je mir i Božiji blagoslov na njih.
Mi živimo na ovom istom čudesnom prostoru. Još pohodimo iste bregove i doline, još nas isti šum rijeka uspavljuje svojim žuborom. Još u pozne zimske sate našim dolinama, stjerani hladnim sjevercem s visokih planinskih visova, glagoljaju molitve ilirskih žreca, dobrih didova bosanskih i zvuk zvona crkvenih i reski glas mujezina dok pozivaju Bogu. I još uvijek iz hiljadu prsa trepere skrušena srca u molitvi jednome Bogu. Bože, podari nam duga života, zdravlja među našom čeljadi, umnoži nam hajvana i podari kišu blagorodnu. Istim tim glasom mrmolje oni u Podmilačju i oni što o Jurijev obiđu kamen samac u Delića bašči i oni što hode kroz procijep prusačke stijene i oni u mrklim nišama Djevojačke pećine.
(IINPreporod)
