Rezolucijom treba zaustaviti Vučića u slavljenju presuđenih ratnih zločinaca

Dvadeset devet godina nakon genocida u Srebrenici Generalna skupštinom UN-a treba da glasa o rezoluciji koja će pozvati na obilježavanje 11. jula kao dana sjećanja na žrtve genocida. Kako je pokrenut proces oko ove rezolucije i šta ona znači za žrtve genocida razgovarali smo s majkom Munirom kao jednom od njenih najupornijih zagovarača.

Razgovarala: Ajša Hafizović-Hadžimešić

Preporod: Dugo ste čekali na rezolucija o genocidu u Srebrenici. Nakon odgađanja 27. aprila i 2. maja, čekamo novi datum za glasanje o njoj pred Generalnom skupštinom UN-a. Možete li nam reći kako je počeo ovaj proces oko rezolucije?

Subašić: Prvo, nije ova rezolucija o genocidu u Srebrenici, koja će ako Bog da biti donesena pred Generalnom skupštinom UN-a, naše prvo iskustvo s njom. Sjetite se Rezolucije Evropskog parlamenta o Srebrenici iz 2009. godine. I tada smo dane provodile u EU i uspjeli dobiti ovu Rezoluciju Evropskog parlamenta. Od tada većina članica EU obilježava 11. juli kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici. To je naša misija, da svijet pamti genocid u Srebrenici, preuzme odgovornost i zaštiti žrtve genocida, istinu o njemu. Udruženje Pokret Majki enklava Srebrenica i Žepa je 29 godina na tom putu borbe za istinu i pravdu koju vodimo u ime naše djece i muževa ubijenih u genocidu. Ne živimo vječno, ali želimo da se genocid u Srebrenici obilježava u cijelom svijetu i sutra kada mi umremo. Svijet obilježava 27. januar kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, 7. april kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida u Ruandi, zašto mi Majke Srebrenice ne bismo imale 11. juli kao taj dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici?!

UN nam to duguje

Danas svi znaju da smo u tzv. sigurnoj zoni UN-a pod zastavom UN-a doživjeli genocid. UN duguje žrtvama genocida ovu rezoluciju.

Zbog toga smo 2019. posjetile New York i sastale se sa generalnim sekretarom Antoniom Guterresom. Od njega, kao prvog čovjeka UN-a, tražili smo da se ponovo pokrene inicijativa za usvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici, Generalni sekretar se složio sa nama. Prošle godine smo imali još jedan sastanak sa njim. Bilo je to poslije izricanja posljednje presude Mehanizma u Hagu za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije - presude Stanišiću i Simatoviću. Održali smo sastanke i sa njegovim prvim saradnicima, Alicom Nderitu, Aminom Muhammed, Rosemary DiCarlo i Melisom Fleming. Naši zahtjevi su bili rezolucija, određivanje međunarodnog dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, zaštita presuda izrečenih pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i njegovim nasljednikom Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove, zaustavljanje negiranja genocida i veličanja presuđenih ratnih zločinaca, te uspostava trajnog memorijala u UN-u. Generalni sekretar nam je rekao da su potrebni inicijatori, sponzori rezolucije.

Dakle, Majke su pokrenule rezoluciju, ali predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović je prihvatio da to radi u naše ime, jer to je stvar procedure koju vodi država. Zahvaljujemo se i ambasadoru Zlatku Lagumdžiji koji to za nas radi u okviru Misije Bosne i Hercegovine u UN-u. Naravno i Memorijalnom centru Srebrenica na čelu s Emirom Suljagićem. Zahvaljujemo se inicijatorima rezolucije Njemačkoj i Ruandi i svim kosponzorima i prijateljima širom svijeta koji nas podržavaju u ovom procesu. Svi zajedno smo u ovoj misiji istine i pravde za žrtve genocida u Srebrenici, a rezolucija treba svima nama, i Balkanu i Evropi i čitavom svijetu. Napominjem da je Udruženje žrtava i svjedoka genocida s Muratom Tahirovićem zajedno sa nama u svim ovim procesima.

Njemačka je najbolji uzor za suočavanje s prošlošću

Posebno smo zahvalni Njemačkoj što je prihvatila da bude inicijator rezolucije zajedno sa Ruandom. Od Njemačke trebamo svi učiti. Znamo da se Njemačka suočila s prošlošću na najbolji mogući način, izvinila se za Holokaust, pružila ruku pomirenja. Odmah po porazu nacističke Njemačke suđeno je ratnim zločincima, i presuđeno - nekima od njih i smrtnom kaznom. Njemačka je nazvala pravim imenom ono što je učinjeno Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata i mi tražimo da se naziva pravim imenom ono što se desilo u julu 1995. godine u Srebrenici - da Srbija kaže da je to bio genocid, a ne da negira i veliča presuđene ratne zločince. Tražimo da ne vrijeđaju nas majke. Njemačka je imala Vili Branta. Mi još čekamo Vili Branta iz srpskog naroda. Sjetite se i da smo mi Majke enklava Srebrenica i Žepa dodijelile nagradu rukovodiocu njemačkog Bundeskriminalamta Klausu Zornu zbog četiri presude koje je Njemačka donijela za zločine genocida i druge ratne zločine počinjene u Doboju, Foči, Kotor Varoši i Osmacima i da smo predali Njemačkoj spisak saučesnika u genocidu u Srebrenici. Znate da je Milorad Dodik tada pozvao Srbe da bježe iz Njemačke, a što je bila još jedna njegova zloupotreba. Nisu svi Srbi u Njemačkoj zločinci iz Srebrenice. I zbog toga nam treba rezolucija. Svima nama je potrebna. Mi ne kažemo da su Srbi kao narod odgovorni za genocid, ali oni koji su odgovorni moraju biti identifikovani imenom i prezimenom, trebaju naučiti reći Ratko Mladić je presuđeni ratni zločinac, a ne da se slavi muralima i na drugi način, kako to rade u Beogradu prije svega.

Rezolucija je upravo Srbiji najpotrebnija

Moram reći da sam očekivala da će Srbija biti ta koja će pokrenuti rezoluciju o Srebrenici, jer ona je presuđena pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu za nesprečavanje genocida u Srebrenici. Njima je, upravo, najpotrebnija. To bi, vjerujte, za njih bilo najvažnije što bi uradili za budućnost svoje zemlje, za svoj narod, jer njihova djeca, nažalost još uvijek odrastaju u lažima. Roditelji koji to dozvoljavaju nisu prijatelji svojoj djeci, jer ih tako uče mržnji. Mržnja nikome nije donijela sreću. Djeci je potrebno odrastanje uz istinu, jedino ona donosi sreću, ozdravljenje i čovjeka i zajednice.

Preporod: Uvijek ističete da nema pomirenja bez povjerenja. Kako doći do njega?

Subašić: Rezolucija tu uveliko može pomoći i dovesti do suočavanja s prošlošću koje vodi pomirenju, kako je to lijepo prošle sedmice na otvaranju Depoa za neidentifikovane kosti žrtava genocida rekao i američki ambasador Majkl Marfi. Mi nećemo nikad odustati od istine, traganja za kostima naše ubijene djece u genocidu i gonjenja ratnih zločinaca. Ratni zločinci imaju svoja imena i prezimena kao ratni zločinci, kao što i naša ubijena djeca u genocidu imaju svoja imena i prezimena kao žrtve genocida. To je naš cilj i cilj rezolucije o Srebrenici. Nije cilj nikome da se svetimo, nije cilj nikome da stavljamo na teret nešto što nije. A onaj ko je to uradio, ko je naredio neka odgovara. Morate vratiti ljudskost, osvijestiti ljude i zato bih ja pozvala sve države svijeta da pokažu da poštuju procese pravde, da su na strani istine, da su na strani pravde. Svi koji ne budu dali glas za rezoluciju oni ne pripadaju čovječanstvu, oni su oni koji ne stoje iza ljudskih vrijednosti. Oni će i sebe i svoj narod utopiti u laž i neistinu, a to je život u tami, u mraku i nesreći.

Ponavljam, bez istine nema pravde, bez pravde nema povjerenja, a bez povjerenja nema pomirenja. Mora se doći do povjerenja da bi se došlo do pomirenja. Kako? Tako što ćemo stvari nazivati njihovim pravim imenima. Tako što ćemo ono što je učinjeno našoj djeci i muževima u julu 1995. zvati genocidom, onako kako su to presudili sudovi UN-a i to u više presuda. Duga je to bila borba koju smo vodili u ime naše djece za pravdu pred haškim tribunalom. I uspjele smo. Dočekale smo da genocid u Srebrenici bude presuđen, da su najodgovorniji za njega presuđeni zoživotnim kaznama zatvora. Bez tih presuda Haškog tribunala ne bismo imali ni ovu rezoluciju koja će omogućiti da cijeli svijet svakog 11. obilježava genocid u Srebrenici i uči o njemu u školama kako se nikom ne bi ponovio.

(Cijel intervju dostupan u štampanom izdanju IIN Preporod)