Rezolucija, pokušaj treći

ahmed_hrustanovic.jpg -

Piše: Ahmed Hrustanović

Nakon duže šetnje šumom u potrazi za gljivama dođoh kući sa polupraznom kesom.

Hodajući šumom, misli, malo malo pa skrenu na ono o čemu nemam snage da mislim u zadnjih par godina.

Razmišljanje o genocidu o nestanku naših očeva, djedova, amidža, daidža i ostalih članova šire porodice rastužuje me do samih granica izdržljivosti, te nastojim koliko god mogu da se ne odam tome i upadnem u ambis tuge iz kojeg se teško čupam kao iz nekog bezdanog bunara vode.

Misli u glavi se bore kao dva ljuta protivnika, a tijelo korača zaboravljajući samo sebe.

Tako u tom misaonom boju dotetura do kuće, sa polupraznom kesom gljiva uđoh u praznu kuću u kojoj dok sam otvarao vrata zamalo neizusti: “Babo, ulovih ja nama večeru.”

Čudno mi. Nikad prisnije nisam osjetio njegovo prisustvo. Čudno i drago u isto vrijeme. Opet spoj dvaju svijeta različita.

Bijaše mi drago što sam nakon dugo vremena sa smirenošću i na nekin način lijepo i veselo osjetio prisustvo očeve šehidske sjene.

No, zaista, tako i treba da se sjećamo naših šehida sa ponosom, dostojanstveno sa osmjehom, jer oni su naša blagodat i na dunjaluku i na ahiretu posebno.

Takvu smirenost i radost mogu osjetiti nakon dugog vremena samo oni koji nisu drugom činili zlo, koji nisu uzimali nevine živote drugih ljudi. Oni će do kraja života osjećati strah. Prikrivati će svoju praznu umrlu dušu lažima, bježanjem od stvarnosti, poricanjem i alkoholizmom.

Sjedio sam još dugo u kući gledajući kroz prozor kišu kako kupa nepokošenu livadu i svira mojim limenim olucima uspavanku za moje umorno tijelo.

Trznuh se, vakat je da se ide Uzvišenom zahvaliti na neizmjernim blagodatima sa kojima nas svakoga trenutka obasipa.

Bože Tebi hvala pa moj otac nije od onih koji su ubijali nevine ljude.

Bože Tebi hvala pa moj amidža nije od onih koji su nevina tijela zarobljenika zatrpavali u masovne grobnice.

Bože Tebi hvala pa moj djed nije od onih koji su vezali oči i ruke žicom ljudima koje su vodili na strijeljanje.

Bože Tebi hvala pa moj maloljetni daidža Mujo nije od onih koji je dželate pojio vodom i veselio se tome.

Bože Tebi hvala pa su svi oni šehidi čije kosti su zakopane i više puta dokopavane u Memorijalnom centru Potočari.

Gospodaru daj nama živima snage i hrabrosti da dostojanstveno istinom i pravdom zaštitimo svoje živote i živote svojih najmilijih.

(Preporod.info)

Podijeli:

Povezane vijesti