Mahrama: simbol ili vjera?

Piše: Ekrem Tucaković

Na posljednjoj sjednici Komisije za slobodu vjere Rijaseta Islamske zajednice predstavljeni su novi slučajevi diskriminacije muslimanki zbog nošenja mahrame, što ukazuje na zabrinjavajući trend ograničavanja njihovih prava. Postavlja se pitanje: ko je odgovoran i na koji način treba osigurati poštivanje slobode vjere za muslimanke u našem društvu?

Na dnevnom redu septembarske sjednice Komisije za slobodu vjere Rijaseta IZ našlo se nekoliko slučajeva diskriminacije muslimanki zbog nošenja mahrame. Ovi slučajevi iznova jasno upozoravaju na tendencije koje će, sasvim je izvjesno, rezultirati masovnijom zakonskom degradacijom statusa muslimanke u društvu i represivnom redukcijom njenih sloboda, prava i dostojanstva - dakako, ukoliko im se pusti da uzmu maha. Ovi trendovi, koji se odvijaju pred našim očima, traže punu i neodložnu pažnju i to prije svega, najvišeg ulemanskog ranga koji mora nuditi svježije kontekstualno interpretiranje ili tumačenje propisa o mahrami ili, pak, starim tumačenjima dati nove kontekstualne argumente i interpretacije.

Nakon diskriminatornih odluka sudskih instanci u Bosni i Hercegovini u slučaju prava Emele Mujanović da radi posao za koji se školovala, obučavala i koji voli, tako što će kao vojnikinja ispod vojničke kape nositi (razumije se sasvim diskretno) potkapu, a sve pod izgovorom zabrane isticanja i nošenja vjerskih obilježja i simbola, na području Tuzlanskog kantona muslimanka s mahramom je eliminirana tokom konkursne procedure za prijem daktilografkinje u Sudu, iako je bila bolje rangirani kandidat, uz obrazloženje da ima “smetnju za prijem u radni odnos, koja se ogleda u činjenici da je ista pokrivena odnosno nosi maramu (hidžab), koja predstavlja jedno od vjerskih obilježja i vjerski simbol odnosno obaveza muslimanki”. Predsjednik Suda, potpisnik obrazloženja, možda je i musliman, poziva se na odluku Ustavnog suda BiH u predmetu Emele Mujanović. Dakle, muslimanka s mahramom ne može raditi ni kao daktilografkinja. Drugi primjer, prije petnaestak dana MUP RS u Rudom od Bošnjakinje je zatražio pisanu potvrdu da mahramu nosi iz vjerskog uvjerenja ukoliko želi dobiti ličnu kartu.

Za očekivati je da će se broj institucija ili sektora zabranjenih za rad muslimankama s mahramom povećavati kao što se može očekivati da medžlisi svakodnevno izdaju pojedinačne potvrde da konkretna muslimanka nosi mahramu iz vjerskih uvjerenja kako bi mogla dobiti ličnu kartu.

Jedino pravo pitanje

Neki među nama, mada nerado, iskazuju neku vrstu razumijevanja za navedene prakse koje su obrazložene zabranom isticanja vjerskih obilježja i simbola, argumentirajući da se i u presudama Evropskog suda za ljudska prava mahrama uglavnom tretira kao vjersko obilježje i vjerski simbol. Presude suda se moraju prihvatiti i, usto, valja nam znati u kakvom kulturnom i društvenom ambijentu živimo.

Međutim, ovdje postoji i druga vrsta odgovornosti koja se u svojoj suštini ne tiče sudskih presuda. Naime, ključno i jedino pravo pitanje jeste šta je nama (ili za nas) mahrama? Je li i nama, prije svega ulemi i tumačima islamskih propisa, mahrama također vjerski simbol i obilježje? Ako je i nama mahrama vjersko obilježje i vjerski simbol, onda to treba jasno kazati i ženama i muškarcima. Možda neke, ili većina njih, ne bi pristale na neprilike samo zbog simbola i obilježja.

No, ako je mahrama organski dio vjere, nerazdvojivi dio normativne doktrine islama kojom se upotpunjuje vjera i uzvisuje pobožna dimenzija vlastite ličnosti ili, pak, predstavlja aspekt obredne/pobožne prakse, onda se stvar radikalno mijenja. Tada diskriminacija muslimanki pod izgovorom zabrane vjerskih obilježja i simbola postaje apsurdna i protiv takvog pristupa se mora angažirano i aktivno dugoročno boriti, intelektualno i pravno. Jer deklaracije i konvencije koje štite slobodu vjere, bilo evropske ili UN-ove, grubo se obesmišljavaju sudskim presudama kada su u pitanju muslimani. Štaviše, one isključuju muslimane iz pravne zaštite jer im se jedan aspekt obredne prakse proglašava simbolom i olahko podvrgava sudskim i administrativnim zabranama i ograničenjima.

Mi možemo primiti k znanju takva sudska obrazloženja, ali ih ne možemo prihvatiti kao pravedna i nediskriminatorna. Nikakav svjetovni sud ne može sam od sebe nametnuti ili propisati muslimanima bilo koja vjerska obilježja i simbole jer nije osposobljen, kompetentan niti je dobio legitiman mandat da muslimanima određuje šta im je simbol i obilježje vjere a šta nije. Isključivo vjerski autoritet muslimana (zna se ko je i kako se postaje) može tumačiti i odrediti iz pozicije kompetentnog razumijevanja vjere šta je sastavni dio vjerske doktrine i njene obredne prakse, a šta je simbol i obilježje. Po prirodi stvari, obilježje ili simbol (unatoč njegovim moćnim semantičkim slojevima) nema neprikosnoven normativni karakter, stepen obaveznosti je niži ili nepostojeći i ne zadire u suštinu individualne savjesti vjernika i obrednog života.

Bačena rukavica višim tumačima islama

Sudska praksa ograničavanja prava na rad pod izgovorom zabrane vjerskih obilježja i simbola još jednom baca snažnu rukavicu u lice višim tumačima islama. Jesu li je oni spremni prihvatiti kao intelektualni i moralni izazov, ostaje da se vidi.

Lično, nije mi prihvatljiv stav da je mahrama u prvom redu obilježje i simbol islama. Ona je mnogo više od toga. Prije sam sklon uvjerenju da se u ovoj stvari manifestira naša nespremnost za suočavanje sa sistemom nametanja i jednostranog diktiranja, a možda i naša (ne)sposobnost ili (ne)znanje tumačenja ovog vjerskog propisa u bosanskom ili zapadnom kontekstu i kulturnom prostoru jezikom i argumentima koje to okruženje razumije. Bosanski normativni i interpretativni jezik islama je odveć klasičan, on je i ovdje izraz duha većinskih muslimanskih društava pa tako i namijenjen muslimanskim većinama za koje je nerijetko savremeni svijet još uvijek podijeljen na predmoderni koncept: darul-islama i darul-harba. Pored toga, naša tumačenja uglavnom su parafraziranje ranijih mišljenja, citati citata, kompilacije kompilacija bez valjane i inovativne vlastite autorske sinteze.

No, da bismo se svi zajedno borili i štitili prava muslimana potrebni su nam adekvatni alati i oprema, u ovom slučaju čvrsti argumenti i autentična tumačenja vjere u savremenom kontekstu. Taj kontekst kreiraju drugi, nameću nam teme i rješenja, norme ponašanja i vrijednosti. Međutim, vjerodostojne vjerske argumente može osigurati samo vrhunska ulema, empatični alimi koji istinski žive u narodu i za narod. Ova ulemanska zadaća ne može se prebaciti na druge. U osnaživanju shvatljivih i autentičnih vjerskih argumenata, inače nama temeljnih alata za promjenu trendova, pomoć eksperata iz drugih područja i intenzivan interresorni dijalog ne samo da su poželjni nego i uvjet uspjeha.

Frustracija, suza i uzdah svake muslimanke koja zbog mahrame biva izvrgnuta sistemskoj diskriminaciji istovremeno ide na obraz i teret uleme – i muške i ženske – ukoliko aktivno i posvećeno ne prati njihove potrebe, ne otklanja im prepreke s puta i ne pokazuje žar kontinuirane borbe, a posebno ukoliko ih svojim tumačenjem ili netumačenjem vjere gura u takva stanja. Osigurati život u dostojanstvu je prvorazredna zadaća. Zašto bi muslimanke bile izvrgnute diskriminaciji, preziru ili osudi zbog obilježja i simbola, bez obzira koliko ti simboli imali semantičku moć i značaj?

I na kraju kratka digresija, tzv. žensko pitanje u islamu u posljednja dva stoljeća postalo je jedan od maljeva kojim se uspješno razbija i onemogućava unutarmuslimansko

razumijevanje i kohezija, ali i tačka vanjskog političkog pritiska s koje se vrši destabilizacija tih društava. Pristojnom muškarcu i ženi već je “preko glave” našeg ženskog pitanja i njegove “nerješivosti”, osim kada rješenja nametnu vanjski faktori. Zaista, zar nemaju muslimani i drugih važnih i životnih pitanja na koja bi trebali trošiti energiju i resurse?

Taman kad Sizif kamen dogura do vrha brda, on se skotrlja u podnožje. Taman kad pomislimo da je svima jasno da se ovdje radi o temeljnom ljudskom dostojanstvu, koje nije ni muška ni ženska kategorija već ljudska, pojave se pojedinci, institucije ili sudovi (naši ili njihovi) koji nam kažu da temeljno ljudsko dostojanstvo ima polnu diferencijaciju. I opet sve ispočetka! A život i vrijeme ne čekaju!

P. S.

Radi korektnosti, treba podsjetiti da je Islamska zajednica u institucionalnom smislu pružila i pruža nemjerljivu pomoć i višestranim djelovanjem nastoji osigurati ravnopravan tretman muslimana i muslimanki u našem društvu. Stavovima fetva-emina i Vijeća muftija nedvosmisleno je naglašen stav o pokrivanju kao integralnom dijelu islama. Usto, mnogobrojne žene predano i neumorno svojim intelektualnim i radnim angažmanom nastoje očuvati vlastito vjersko dostojanstvo i osvijestiti društvo i donosioce odluka u pogledu njihove diskriminacije. Za njih ne postoje dileme.

Međutim, jedna dimenzija je institucionalna podrška Islamske zajednice koje ima, a druga je prihvatiti izazov aktivnog i permanentnog afirmiranja prava na slobodu vjere dajući nove argumente i pojašnjenja u promjenljivom i multiideološkom ambijentu i u jeziku sekularne javnosti. U ovome je potrebno učešće svih, prije svega svih muslimanskih resursa i bez ostavljanja ikakvih dilema oko vjerskog karaktera mahrame. Zvanični stav postoji i obavezuje. Ne može se u nekim pitanjima prihvatati, a u drugim ignorirati. No, zvanični stav nije dovoljan, on se mora dalje komunicirati, implementirati i kontekstualizirati. Nije dovoljno samo reći mahrama je farz. Potrebno je pratiti implementaciju farza, otklanjati barijere, učiniti da se on razumije u društvu kao vjersko pravo.

Također važno je imati u vidu da pitanje mahrame nije samo teorijskog karaktera, nego s širokim praktičnim implikacijama, jer utječe na svakodnevni život muslimanke. Drugim riječima kazano, nije puko „žensko pitanje“, nego temeljno životno. Našim stavovima i raspravama život muslimanke se može dodatno otežati ili skloniti poneka barijera. Makar ohrabriti u ostvarenju prava.

(IIN Preporod)