Kako prekinuti začarani krug uvreda-reakcija?

U muslimanskoj Španiji, u Kordobi, između 850. i 859. godine odvijala se prava drama: četrdeset osam kršćana bilo je pogubljeno nakon što su namjerno javno vrijeđali islam i Božjeg poslanika Muhammeda a.s. Najveći dio ovih kršćana svjesno je počinio to djelo znajući da će ih muslimanske vlasti pogubiti. Oni su željeli da budu kršćanski mučenici. Cijeli ovaj fenomen poznat je kao "pokret mučenika iz Kordobe" i o njemu je prošle godine izvanrednu studiju napisao Kenneth Baxter Wolf (Christian Martyrs in Muslim Spain, Cambridge University Press, 2014).

Muslimanske vlasti u Kordobi u ovom slučaju primijenile su propise klasičnog islamskog prava o blasfemiji. Po ovim propisima vrijeđanje Božjeg Poslanika (sabb ar-rasul) kao i vrijeđanje Boga, meleka i drugih svetinja, predstavlja teški zločin za koji je zaprijećena smrtna kazna koja se odmah izvršava.

U međuvremenu prošli su vjekovi, a u većini muslimanskih zemalja klasično islamsko krivično pravo je prestalo da se primjenjuje. Na njegovo mjesto došli su svjetovni propisi muslimanskih vladara ili preuzeta evropska prava. Iza potisnutog pravnog diskursa ostala je činjenica o centralnom mjestu koje Božji Poslanik Muhammed a.s. ima u srcima muslimana i na njihovim vrijednosnim ljestvicama. Ako neko želi da povrijedi muslimane, onda to čini vrijeđanjem njihovih vjerskih svetinja.

Istovremeno s ovim procesima u muslimanskom svijetu, tekli su procesi transformacije u Evropi. Stari režim u Evropi nestajao je u plamenu revolucija od kojih je najradikalnija bila ona u Francuskoj 1789. Između ostalog, to je bila antifeudalna i anticrkvena revolucija koja je uspostavila princip laicizma, odvajanja religijskog i političkog autoriteta i dominaciju svjetovnog nad religijskim. Ta revolucija je, na primjer, ukinula zakone protiv blasfemije. Crkva, pa i religija, postale su predmet oštre kritike i satire, a sloboda izražavanja postala je jedno od garantovanih ljudskih prava.

U raspravama o slobodi izražavanja koje su posebno intenzivirane nakon terorističkog napada na Redakciju Charlie Hebdo, centralno pitanje je da li pravo na slobodu izražavanja uključuje i "pravo na uvredu" (right to offend). U toj debati zauzimaju se radikalno suprotstavljena stanovišta. Na jednoj strani je stanovište da je "pravo na uvredu" esencijalni dio slobode izražavanja, a na drugoj je stanovište da je sloboda izražavanja jedne osobe ograničena pravima druge osobe da ne bude vrijeđana. Takvo mišljenje zauzimaju brojni muslimanski intelektualci u svijetu. Poziciju magazina Charlie Hebdo sažeto je izložio njegov advokat Richard Malka u izjavi za Telegraph: "Mi izigravamo sebe, političare, religiju. To je stanje duha koje mora da imate. Stanje duha Charlie je pravo na blasfemiju".

Treba, međutim, reći da i oni koji se zalažu za "pravo na uvredu" ne praktikuju to pravo prema svima podjednako i da države u kojima žive i rade priznaju ograničenja slobode izražavanja. Ne može se, na primjer, pozivom na slobodu izražavanja poricati poznati genocid niti se može opravdavati terorizam. Granice slobode izražavanja, ipak, postoje i tamo gdje izgleda da ih nema.

Pitanje blasfemičnih uvreda muslimanskih svetinja nije novo pitanje u Evropi. Prvo je 1989. bila afera vezana za roman "Satanski stihovi" Salmana Rušdija, a zatim 2005. afera vezana za objavljivanje karikatura Božjeg Poslanika Muhammeda a.s. u danskom listu Jyllands-Posten. U obje ove afere bilo je riječi o pitanju apostazije i blasfemije (Salman Rušdi) i granicama slobode izražavanja (Jyllands-Posten). Prema tome, nije bilo nepoznato kako će muslimani reagovati: velika većina sa tugom da im se vrijeđaju svetinje i protestnim manifestacijama,  a manje grupe i pojedinci pribjegavanjem nasilju. Slično je bilo i sa slučajem magazina Charlie Hebdo. Ubistvo novinara i policajaca koji su ih štitili dočekano je s gnušanjem i osudom kao teroristički akt dok je ponovno objavljivanje karikatura Muhammeda a.s. i scena iz Dženneta dočekano s razočarenjem i ogorčenjem. Postoji, dakle, mogućnost predviđanja reakcije onih kojima je nanijeta uvreda.

To je  upravo postojalo i u slučaju Kordopskih mučenika: oni su znali šta čine i kako će muslimani na to reagovati. Sada se postavlja pitanje: kako prekinuti začarani krug uvreda-reakcija kada su u pitanju muslimani? Moguće su teoretski dvije opcije. Prva, da se shvati da su muslimani posebno ranjivi kada su u pitanju njihove svetinje i da se prekine s uvredama. Međutim, ova opcija ne izgleda realna, jer su i zagovornici neograničenih sloboda izražavanja takođe senzitivni na svoje shvatanje slobode. Oni očekuju da muslimani koji žive na Zapadu to prihvate i da progutaju gorčinu koja ide sa slobodnim životom i blagostanjem u tom svijetu. Druga opcija je da muslimani prestanu reagovati na način emira iz Kordobe ili drugih današnjih emira i da ignorišu uvrede. To znači da se ne pribjegava nasilju i da se ne dopusti da u ime muslimana govore ekstremisti od čijeg nasilja, inače, najviše stradaju muslimani. Na taj način pokazaće se vjernost temeljnoj vrijednosti islama, a to je mir na zemlji.

(Za Oslobođenje piše dr. Fikret KARČIĆ)