U potrazi za identitetom
Piše: Hasan Džilo
"U potrazi za identitetom" samo je jedna konstrukcija, među drugima, koja se učestalo i neodgovarajuće koristi da bi se potvrdio identitet. Međutim, ako se ova konstrukcija malo dublje promotri i dovede u relaciju sa zbiljom identiteta, onda ispada izlišnom i ne pogađa centar rasprave kojom se namjerava osvijetliti pitanje identiteta.
Lični identitet je činjenica koja prethodi svim pripadnostima ili projektnim nastojanjima koji, pod utjecajem "djelatne povijesti", oblikuju čovjekov bitak, pa se govori o obiteljskom, etničkom, političkom ili nekom drugom identitetu. Čak se ide dotle da se govori i o "evropskom identitetu", nešto što u stvarnosti ne postoji. Ovdje se radi o jednoj općoj projekciji u kojoj treba da participira više identiteta, a ako u formiranju tog identiteta učestvuju različiti identiteti, u tom slučaju radi se ni o kakvom identitetu, kakav bi bio evropski identitet. Kako je riječ o nečemu općem, kao projekcija, onda se ono ne može primijeniti na pojedinačni identitet u stvarnosti. Poistovjeti li se s jednim identitetom, tada gubi svoju općost, jer u stvarnosti postoje konkretni identiteti (Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Nijemci, Francuzi...).
Nadalje, ako svi ovi identiteti participiraju u nečemu drugom, kakav je zamišljen evropski identitet, tada se radi o nečemu drugom, a ne o onome što jesu. Nema prijelaza od jednog do drugog identiteta. Dakle, u ovom slučaju ne možemo govoriti o identitetu, jer identitet je nešto što ne pripada ničemu osim sebi samom, a sve drugo pripada njemu, on se ne odnosi ni prema čemu drugom, a sve se odnosi na njega (Hajdeger). Derida s pravom kaže da možemo govoriti samo o otvorenom evropskom kulturnom prostoru, a ne o nekoj zatvorenoj cjelini na koju ukazuje sintagma "evropski identitet". Ono što je opće, naučavali su islamski filozofi, ne postoji u stvarnosti.
Raspravljajući o ovom problemu, slavni Ibn Rušd, samo na njemu svojstven način, pobija postojanje općosti u stvarnosti. Šta je supstancijalnije kada, naprimjer, kažemo "Sokrat je čovjek?" Naravno da je Sokrat supstancijalniji od čovjeka, jer u stvarnosti susrećemo konkretne osobe, a nigdje ne možemo naći čovjeka, ili uvijek kad spomenemo "čovjek" mislimo na neke konkretne osobe, a ne na nekog čovjeka u općem smislu. Dakle, ono što je opće ne može se primijeniti ni na šta pojedinačno. Općost postoji samo u umu. Otuda, zaključak je jasan: ne postoji evropski identitet. Ovdje općost može samo da zavarava, jer udaljava od rješavanja problema konkretnih pojedinaca i zajednica.
Konstatacija "u potrazi za identitetom" ni na koji način ne može se osmisliti. Ako se bude u potrazi za nečim, onda to podrazumijeva da se nešto ne posjeduje, nešto treba pronaći u povijesti i ubaciti ga u sebe, da je to nekakvo naknadno osviješćivanje, a ne neki unutarnji doživljaj. Ako pomislimo da se identitet traži u sebi, time opet zapadamo u kontradikciju, jer tražimo nešto u nama samima što je već prisutno, i ovo potencira da se između tog prisutnog i naše svijesti o njemu ispriječila neka razdjelnica, neki vakuum, koji urušava unutarnji kontinuitet između identiteta i naše svijesti ili samorefleksije, odnosno čim kažemo "ja" mi time uključujemo i spoznaju i bivstvovanje te date ili prisutne činjenice i to na najneposredniji način. Ispriječi li se nešto između nas i svijesti o nama, onda zaboravljamo na naš identitet. Otuda ništa se ne može ispriječiti između mišljenja i naše suštine koju nazivamo identitetom. Identitet strši u nama i osvjetljava naš bitak satkan od različitih projekcija prouzrokovanih životnim okvirima ili situacijama. Ili, platonovski kazano, mi se sjećamo identiteta i koliko god se više njega sjećamo, toliko on i osvjetljava sve naše druge pripadnosti (porodici, etniji, državi), sabire ih i "drži na okupu".
Iako je identitet pojedinačna činjenica, on nije zatvorena cjelina, već sadržaj. Radi se o činjenici koja se otvara prema drugim činjenicama i njegovo otvaranje reflektira drugačijost od svega što nije on. Njegova se drugačijost ili razlika dogodila i niko od nas nije tvorac svoje razlike. Zato ne može se biti "u potrazi za identitetom" već se može biti u potrazi za principom te drugačijosti ili razlike. Niko od nas ne kaže da je princip te razlike. I zato ta razlika je sami identitet, nešto što je ontološki dato, otvoreno prema onome što je zadato, koje se nadovezuje na ono dato. U obratnom slučaju ono dato postalo bi jedna od formi tog zadatog, izgubilo bi svoj supstancijalitet, promijenilo bi se u nešto drugo, a ne bi bilo supstrat promjena ili formi čiji je ono princip. Ne može biti nikakvo postajuće ili promjena koja se ne bi oslanjala na nešto što je postojano.
Promjena zbog same promjene ne bi se mogla osmisliti, ne bi imala nikakvu svrhu. Bila bi samo jedna puka iluzija! Identitet prethodi i našem sjećanju. Ili, potonje proizilazi iz identiteta. Čak i u slučaju amnezije ili zaborava ti ćeš biti ti (Muhić), jer posjeduje se svoja razlika i realnost, predstavlja se konkretni čovjek ili pojedinac. Zbog toga, kada govorimo o etničkom identitetu, sama njegova prisutnost, naprimjer, Bošnjak kao Bošnjak, Makedonac kao Makedonac..., supstancijalnija je od bilo kakvog povijesnog podatka. Dobro je neki Albanac zapisao u svojim memoarima "ja ne znam šta Makedonci misle o sebi, no znam da oni postoje". Samo postojanje određenog identiteta supstancijalnije je od svih dokaza ili potraga za identitetom.
Stoga "biti u potrazi za identitetom" znači biti u potrazi za onim što se nema. Radi se o posve izlišnoj konstataciji koju treba izbaciti iz upotrebe.
(IIN Preporod)