Ako bismo vidjeli pravo lice ljudi

Piše: Ismet Bašić

U jednoj hikaji navodi se slučaj kada je jedan mladić, izvaran i povrijeđen, molio svoga šejha da uputi dovu Allahu, dž.š., da može vidjeti pravo lice ljudi.

Šejh ga upozori da to i nije baš dobra ideja, jer se time narušava Allahov poredak na zemlji, međutim, mladić je ustrajao na tome sve dok mu koprena nije podignuta s očiju. U tom trenutku, kada je očekivao da će biti sretniji, da će olakšati svoju bol i povrijeđenost, ugledao je pored sebe vukove, pse, magarce, konje, miševe...

To su bili sve ljudi koje je poznavao, ljudi s kojima se družio i koje je smatrao prijateljima. Vidno razočaran onim što mu je otkriveno, pao je u još veću depresiju nego što je bio prije. Vratio se svome šejhu sa molbom da uputi dovu Allahu da od njega otkloni mogućnost viđenja ljudi u pravom obliku, jer mu se stanje pogoršalo. "Sad mi je jasno, zašto je Poslanik, a.s., insistirao da mu ne govore o ljudima ružno, te da svakom želi prići čista srca, bez ikakve primjese nečega što je čuo o nekome", reče mladić.

Pokušaj čovjeka da svojim nesavršenim razumom spozna neke stvari, te iste prihvati, ne mogu nikako rezultirati dobrim. Svejedno da li se radilo o lijepim stvarima ili ne, ono što je zastrto od našeg razuma, to je učinjeno kako se čovjek ne bi opterećivao bespotrebnim stvarima i kako bi sačuvao svoje mentalno zdravlje. Da se čovjeku na ovome svijetu ukažu i ljepote dženneta, naš razum to ne bi mogao podnijeti. Na nama je da vjerujemo, radimo, trudimo se i uživamo u životu koji nam je dat na poklon. Da se ne opterećujemo onim što će čovjeku biti otkriveno, tek nakon njegove smrti.

Učiniti ono što je do nas, a rezultat prepustiti Gospodaru. Od nas se traži da zahtijevamo i borimo se za pravdu, ali i da budemo svjesni da je apsolutna pravda jedino kod Gospodara. I ako i ne uspijemo, ne okrivljujmo sebe. S jedne strane, lijepo je da čovjek preispituje svoje postupke, ali ne treba misliti da sve što se, po ljudskom rezonu, ružno desi, da je kazna od Allaha, te da je Gospodar nezadovoljan njim.

Iz života poslanika, imamo mnoštvo primjera, da pored uloženog truda, rezultat ponekad ne bude onakav kakav želimo. Nuha, a.s., je odbacio njegov sin, iako je bio brižan roditelj. To nam govori da učinkovito roditeljstvo ne jamči uspješnu djecu. Zekerijja, a.s., se borio da ima dijete. Neplodnost nije znak da Allah nije s vama zadovoljan. Merjemina najveća čast je to što je majka Isaa. Biti samohrana majka nije sramota. Lutova, a.s., žena nije poslušala njegove upute i ostala je nevjernica, što nam govori, da i najbolje partnere mogu izdati njihovi supružnici. Ibrahimu, a.s., je njegov otac prijetio smrću, ukoliko ne prestane vjerovati u jednog Boga. Ali, Ibrahim, a.s., nam je primjer da čovjek može prevazići loše djetinjstvo i zlostavljanje roditelja i postati halilullah - Allahov prijatelj. Jusuf, a.s., je zatvoren zbog nečega što nije učinio. Ponekad nevine ljude nepravedno zatvore. Musa, a.s., je morao pobjeći iz domovine u potrazi za sigurnim domom. Možemo biti izbjeglice ili migranti i izgraditi novi dom. Ejjub, a.s., se borio protiv bolesti i neprestanih iskušenja. Ne treba se stidjeti hroničnih bolesti. Poslanik, s.a.v.s., je bio siroče, udovac i tugovao je zbog gubitka vlastite djece.

Tražiti savršenstvo u nesavršenom svijetu je gubljenje vremena. Jedan od najboljih primjera razlike između poimanja događaja od strane čovjeka i Allahove namjere, imamo u kur`anskom kazivanju o Musa, a.s., i Hidru, za koga kažu da, zapravo, simbolizira sudbinu koja govori. Iako jedan od odabranih poslanika, čak ni Musau, a.s., nisu bili jasni postupci Hidra, te je na njih reagovao burno, ljudski. Ali, kada mu je Hidr pojasnio, ono što je bilo zastrto od njega, shvatio je da je pogriješio i da u Allahovu ljubav prema čovjeku i Njegovu pravednost, koja prevazilazi spoznajne mogućnosti čovjeka, nikada ne treba posumnjati.

(Islam.ba)