Semir-ef. Jahić imam iz Donje Jablanice: Bili smo se halalili i čekali sudbinu
Semir-ef. Jahić imam iz Donje Jablanice jedan je od preživjelih mještana Donje Jablanice čije svjedočenje apokaliptične noći rijetko koga ostavi ravnodušnim.
On je i danas u isprekidanim sekvencama reisul-ulemi dr. Husein-ef. Kavazoviću i mostarskom muftiji dr. Salem-ef. Dedoviću prepričao neke od detalja te noći.
Ohrabren njihovom posjetom, efendija Jahić je zvučao kao da je to tek bio košmaran san. No, ipak, kako je kazao u razgovoru za Preporod.info, svaki novi dolazak do džamije iznova u njemu potiskuje adrenalin, a vraća osjećaje.
Semira efendiju je te noći negdje malo iza ponoći probudio dječiji plač. Njegovog sina je probudio prvi udar vodenog vala. Zvučao je uplašeno. Dok su ga tješili i smirivali, njegova supruga je kroz prozor vidjela kako voda nosi njihov auto.
U tom trenutku zazvonilo je zvona na vratima. Uplakani i panični prve komšije, čija je kuća već bila nastradala, potražili su kod njih utočište. I dok su pokušavali naći im što ugodniji smještaj, voda je počela prodirati i na njihova balkonska vrata. Popeli su se svi na tavan, u nadu da će se situacija početi smirivati.
Teško je pretpostaviti o čemu su i kojim tonom tješili jedni druge u narednih dva sata.
Nadu im je potopio rastući nivo vode koji je dosegao i kućni tavan. Shvatili su da moraju bježati ili čekati smrt, čekati da se utope.
Najprije je njegova supruga odlučila zaplivati prema džamijskoj kupoli. Sa sobom je ponijela i njihovog sina. Nenadano, Samir efendija ne zna od kuda i kako je voda do kuće donijela veliki kompresor. Poslužio im je da se svi prebace iz imamske kuće do kupole.
Jedno po jedno!
Semiru se ta spasonosna slika toliko urezala u sjećanje da ima osjećaj da i svi njegovi sagovornici percipiraju da je kompresor lakši od vode, da pluta iznad kao i to kojim redom i koliko je trajalo to njihovo premještanje iz kuće na džamiju.
Potom su njegova supruga, sin i komšinica iskoristile kompresor i prešle u jednu, tada, nepoplavljenu kuću blizu džamije. U trenutku kada su se ostali pokušali na isti način prebaciti na isto mjesto, počela je padati prejaka kiša praćena vjetrom.
Morali su odustati. Čekali su na džamijskoj kupoli. Dugo i neizvjesno. U svitanje, oko 6.15 sati, stigli su pripadnici Gorske službe spašavanja i na najefikasniji način kajacima ih prebacili na čvrsto tlo.
Sa Semir efendijinom porodicom spašeno je još osmero njegovih komšija. Nažalost, jedan član te porodice, nakon što je uspio spasiti svoje ukućane, stradao je, nestao je u vodenoj bujici.
On ne krije da je to bila noć u kojoj su se neprestano smjenjivali nada, čežnja, strah i panika. U jednom trenutku su se supruga i on čvrsto zagrlili i, kako to čine bračni parovi u sličnim situacijama, halalili jedno drugome.
Čekali su sudbinu moleći Boga, tješili su se učenjem Kur'ana, sura koje su znali napamet. Dugo su se držali za ruke sa djetetom i molili Boga.
Pokušavali su zvati mobilnim telefonom, ali veze su bile prekinute. Preko Eronetove mreže uspjeli su razgovarati sa supruginom majkom i poznanikom iz GSS-a. Nisu im mogli pomoći niti ih razumjeti u kako bezizlaznoj situaciji se nalaze.
Kad su iz GSS-a stigli, već su pristupni putevi bili zatrpani, pa su morali tražiti alternativne prilaze preko pruge.
Semir efendija i njegovi sapatnici su na kupoli proveli oko preduga dva, dva i po sata. Imao je osjećaj da će doživjeti šok, da će se smrznuti od hladnoće. Kiša je neumoljivo padala, a on je bio bos, u majici kratkih rukava. Gubili su nadu. Tješili su jedni druge da voda ne raste, da je stala. Svjesno su to ponavljali jedni drugima znajući da to ipak nije istina. Pokušavali su kontrolirati paniku.
Priznaje da je njegova supruga uradila veliki posao preuzimajući inicijativu da zapliva u nepoznato. Za razliku od nje, Semir nije bio siguran u svoje plivačke sposobnosti i dugo se promišljao šta je manje kobno, skakati u vodu ili čekati da bude potopljen.
U jedno je siguran da je sve što mu se dešavalo, dešavalo se direktnom Božijom intervencijom. Cijeli njegov džemat ostao je bez ičega. Cijelo selo je iseljeno. Smjestili su se kod rodbine i prijatelja ili u sportskoj dvorani. Svi su ostali bez ičega.
Ne želi sebe isticati u prvi plan, jer njegove komšije su preče, slabije su imovinske mogućnosti. Komšije koje su s njima te noći spašeni ostali su bez ičega samo sa jednom penzijom.
Sin im je, koji je jedini bio zaposlen, te noći nestao.
Zahvalan je Bogu da im je ostala koliko toliko neporušena vakufska kuća iako im je cijeli namještaj uništen, kao i porodični automobil. S velikom pouzdanjem u Boga nada se da će im šira društvena zajednica pomoći ponovo vratiti život u Donjoj Jablanici, koliko toliko u normalne tokove.
(Hasan Eminović/Preporod.info)
