Od petka do petka: Avdo Huseinović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 31. maja do 6. juna 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Avdo Huseinović, novinar, publicista i autor desetine knjiga i dokumentarnih filmova o agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Petak, 31. maja 2024.

Prethodnu noć sam vrlo malo spavao, jer sam se, radeći scenarije za jedan novi dokumentarni film, bavio analizom određenih srpskih vojnih dokumenata vezanih za operaciju Smoluća 92. Pokušavam sebi stvoriti rekonstrukciju na osnovu njihovih i naših dokumenata tog događaja.

Rano ujutro poštar mi je donio plavu kovertu s konačnim izvršenjem presude za sudski proces koji je trajao više od deset godina između Rajka Dukića, direktora Boksita iz Milića, do 1992. godine generalnog sekretara SDS-a. Imao sam višegodišnju parnicu, Vrhovni sud RS-a je poništio nekoliko presuda koje su bile u moju i presudio u njegovu korist. Općinski sud Sarajevo poslao mi je kovertu s finalnom odredbom o izvršenju naplate te izgubljene presude od 5.500 KM. Ostaje u narednom periodu da sa svojim advokatima okončam tu parnicu.

Poslije džuma-namaza imao sam ugodan razgovor s višedecenijskim prijateljem Fudom Abaspahićem i saradnikom Alijom Gluhovićem u Vogošći, a nakon toga ušao u montažu i radio nekih pet sati za završne dijelove novog dokumentarnog filma koji se zove „Naslovna strana genocida“. U pitanju je film o masovnim grobnicama i radio sam poglavlje o Drini kao najvećoj masovnoj grobnici Bošnjaka. Pod utiskom sam jedne arhivske izjave dr. Huse Mezildžića iz Višegrada koji je pričao o rahmetli Hasanu Brki, čovjeku koji je preživio streljanje 1943. u Višegradu, a ovaj put je ubijen na Mostu Mehmed-paše Sokolovića i bačen u Drinu.

Subota, 1. juna 2024.

Probudila me tužna vijest da je u Tinji kod Srebrenika preselio Mujo Gojčinović Cinba, jedan od heroja odbrane Bosne, pripadnik čuvenog Samostalnog brdskog bataljona Glogova rahmetli Ejuba Golića. Jedan jako drag i upečatljiv lik, čovjek koji je svake godine bio simbol Marša mira i prepoznatljiv po tome što je na Maršu predvodio svoje Glogovce. Tužno me je dočekalo ovo subotnje jutro, a poznavajući Cinbu posebno teško pada njegov tragični kraj.

Već godinama za mene vikend nije vikend, nego jedan normalni radni dan. Veći dio vremena sam ponovo provodio u montaži zajedno sa svojim montažerom Teslom. Radimo završni dio filma o masovnim grobnicama.

Dobio sam poziv koji me obradovao da 27. jula budem dio ekipe koja će realizirati program otvorenja Šehidske džamije u Plavu, džamije čija gradnja traje godinama i koja je vakuf meni dragih prijatelja koje doživljavam kao članove svoje familije, ljudi okupljenih oko Bošnjačke nacionalne asocijacije BANA u Njujorku. Takođe, tokom cijelog dana ljudi mi šalju link koji profesionalno raduje, a u pitanju je intervju bosanske Srpkinje Klaudije Pecelj koji je dala za Detektor.ba u kojem je navela da je gledajući moj film "Prijedorska polja smrti" faktički po prvi put saznala istinu o razmjerama zločina u Prijedoru, gradu u kojem živi. Od tog dana redovno učestvuje u svim aktivnostima obilježavanja godišnjica sjećanja na žrtve iz Prijedora zbog čega je često izložena i prijetnjma i osudi sredine u kojoj živi.

Nedjelja, 2. juna 2024.

Od ranih jutarnjih sati pa sve do dvanaest-jedan borio sam se s visokim pritiskom, u jednom momentu je bio 205/100. Nemam često takvu situaciju, ali danas se to desilo. Uz terapiju uspjeli smo ga sniziti na 140/100. Bez obzira na takvo stanje, nisam mogao ne otići na dženazu dragom prijatelju Elvedinu Dini Begiću, jednom jako dragom čovjeku. Puno se svijeta okupilo na mezarju pored Butmirske džamije. Za Dinu me vežu lijepe uspomene, radilo se o velikom gospodinu, čovjeku koji je imao sve one džentlmenske manire. Nekoliko puta godišnje u jednom krugu prijatelja znali smo se redovno okupiti kod prijatelja Meše Kaljanca. Znali smo se satima družiti, pričati anegdote, priče koje će zajedno ostati iza tog hastala Mešine avlije.

Po povratku s dženaze jedan zanimljiv poziv od ekipe s TRT-a, turske državne televizije. Rade dokumentarnu priču o Foči, prvenstveno o silovanjima i torturama nad Bošnjacima u Kazneno popravnom domu Foča. Tražili su da im izađem ususret s dokumentacijom, arhivom, da im neke stvari s tog historijskog aspekta približim. Naravno, rado sam se odazvao i stavio na raspolaganje, u narednih 15-20 dana će doći u Bosnu kako bismo na terenu realizovali snimanje ovog dokumentarnog filma.

Ponedjeljak, 3. juna 2024.

Kratak boravak u centru Sarajeva sam iskoristio da posjetim svog prijatelja Ahmeta Sejdića, ratnog komandanta Prve slavne višegradske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, legendarnog komandanta s Drine. Kahvenišemo u njegovoj kancelariji i sa sjetom pričamo o tome da nam fali naš prijatelj i čovjek koji je često znao s nama na toj istoj lokaciji kahvenisati, akademik Abdulah Sidran.

Često me obraduju poruke ljudi koje lično ne poznajem, ali koji prate moj rad. Danas jedna takva dođe od Zijada Fajkovića koji je pregledao sve što sam uradio, a neke filmove i više puta. Upravo mi piše da je pogledao film „Čarli – preko granica hrabrosti“. Razgovor i susret sa Sejdićem je bio poprilično inspirativan, posebno s aspekta da se legendarni komandant hrabro nosi s novom, drugom optužnicom pred Sudom BiH. U prvoj je pravosnažno oslobođen, a trenutno se sudi njemu, komandantu Feridu Buljubašiću i grupi oficira i vojnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ono što me obradovalo jeste da je komandant jako optimističan za krajnji ishod tog procesa.

U nastavku dana sam se bavio arhivom. Naime, dragi prijatelj i porodica Hasić iz Mostara donirala mi je dragocjenu opremu za pohranjivanje arhive i već danima prebacujem te brojne intervjue, arhivske snimke, brojne snimke lokacija. Sve to treba ponovo pohraniti na novu, moderniju opremu i držati u jednom depou, zaštititi od vlage, da to može koristiti decenijama iza nas.

Ovaj dan završavam susretom i kahvom s muftijom sandžačkim hafizom Abdurahman-ef. Kujevićem i akademikom Fatmirom Bačijem u Bečkom restoranu hotela Evropa. Uvijek raduje susret s muftijom Kujevićem, ljudi smo koji se itekako razumiju i svaki susret iskoristimo da razgovaramo, a evo i zajednički odradimo jedan novi, jako važan dokumentarni film o malo dubljoj prošlosti iz historije našeg naroda. Naime, u pitanju je tema Bošnjaci i Drugi svjetski rat. Jedna tako prilično zamršena i nedovoljno ispričana priča tokom Drugog svjetskog rata.

Utorak, 4. juna 2024.

Dan počinjem već uhodanim tempom i protokolom. Pročitah informaciju da je umro Goran Salihović, bivši glavni tužilac Tužilaštva BiH. Otišao je čovjek koji nam je, nažalost nanio veliku i nepopravljivu štetu kada je u pitanju precesuiranje ratnih zločina. On je 2013. s tadašnjim tužiocem za ratne zločine u Srbiji Vladimirom Vukčevićem potpisao protokom o saradnji u progonu osumnjičenih za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Nakon toga je došlo do jedne nevjerovatne pojave da je Srbija dobila sve ovlasti da bilo koji Srbin, ne mora biti držvljanin Srbije, osumnjičen, optužen pa čak i pravosnažno presuđen za ratne zločine na tlu Bosne i Hercegovine, čim pređe Drinu, dođe u Srbiju (može to uraditi ilegalno preko Drine za svega nekoliko minuta) dolazi u situaciju da država Srbija preuzima nadležnost nad njegovim predmetom.

Taj nakaradni sporazum da Srbija sudi svima koji se nađu na njenom teritoriju je rezultirao da danas imamo stotine ratnih zločinaca koji su nam nedostupni i koji nikad neće biti izručeni Bosni i Hercegovini. Ono čega se najviše bojim jeste da nikada neće odgovarati. Brojna su imena i to zaslužuje ozbiljan naučno-istraživački poduhvat da se kao pouka i poruka historiji ostavi nakaradnost jednog takvog sporazuma. Goran Salihović je, nažalost dok je bio prvi čovjek Tužilaštva Bosne i Hercegovine stvorio atmosferu da su srpski tužioci počeli koristiti nekakve metode, do tada nelogične, počeli su koristiti lažne, izmišljene svjedoke koji svjedoče iz Srbije u procesima protiv heroja Republike Bosne i Hercegovine. To je jedna pojava koja je iz dana u dan sve žešća i žešća.

Veći dio dana sam proveo u montaži analizirajući neke ratne arhivske snimke za film o operaciji Smoluća o nekažnjenom zločinu nad Bošnjacima Dobošnice, a za što sigurno veliku odgovornost nosi Goran Salihović. Analizirajući te dokaze vidio sam koliko je dokaza ostalo iza srpskih kamermana, gledam snimke na kojima pale zaklane stare ljude. Tačno se zna koje su vojne formacije bile na kojem pravcu napada, ko je komandovao operacijom, ko su potencijalni izvršioci. Prošle su 32 godine, nemamo nijednog optuženog čovjeka za takve teške zločine, a ta vojna operacija se u srpskom korpusu predstavlja kao jedna od najhumanijih ikada izvedenih.

Obradovao me poziv dragog prijatelja iz Beča Vahidina Mulamustafića, čovjeka koji istinski inspiriše, neumoran je, srčan, vrijedan. Vlasnik je TV Podrinje, naše televizije koja se emituje iz manjeg bh. entiteta, iz Janje. Zvao me iz Beča i pričali smo o nekim zajedničkim planovima. Ove godine ćemo, ako Bog da, završiti film o herojskoj odbrani Teočaka, a počet ćemo i priču o fenomenu brčanskog bojišta i čuvenim herojima u bitkama za koridor, herojima iz 108 brčanske brigade. 

Srijeda, 5. juna 2024.

Iz Amerike mi se javlja Aida Gradaščević, porijeklom iz Bijeljine. Traži da joj potpišem saglasnost kako bi moji dokumentarni materijali i intervjui vezani za film "Ubijeni prirodnom smrću" bili aktivno korišteni u jednom američkom muzeju u Bostonu gdje je Aida uspjela izlobirati da jedan odjel bude posvećen Bijeljini kao mjestu odakle je počela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Naravno, sa zadovoljstvom sam pristao na to i bit će mi zadovoljstvo da ubuduće bilo kome ko ima sličnu namjeru, da li kod nas ili bilo gdje u svijetu, ustupim i dam saglasnost da koriste i moje dokumentarne filmove, knjige i brojnu arhivu koju posjedujem.

Nekako svaki dan dok vodim ovaj heftični dnevnik dođe po jedna tužna vijest i te tužne vijesti će, izgleda, obilježiti ovo što sam zapisivao i vodio tokom ove hefte. Danas mi stiže vijest iz Mostara da je nakon duže bolesti preselio jedan od ratnih komandanata Suad Sudo Muharemović. Rodom iz Jajca, ali čovjek koji je tokom agresije dao veliki doprinos u odbrani Mostara, veliki čovjek veliki oficir s kojim sam svaki put kad odem u Mostar znao popiti kahvu, razmjeniti mišljenja i uvijek se sa zadovoljstvom odazivao na sve naše pozive.

Pozvao me Semir Efendić, poslao mi pozivnicu da 8. juna prisustvujem otvorenju spomenika "Krila slobode" na Golom Brdu na Žuči. Obradovao me taj poziv. Semir Efendić je osoba koja je od svog prvog mandata na čelu Općine Novi Grad pokazala veliki interes za ono što radim. Uvijek sa zadovoljstvom spomenem da je bio prvi političar koji me lično pozvao, tražio da popijemo kahvu, da uspostavimo saradnju i evo već, mislim da ta saradnja traje više od deset godina, na obostrano zadovoljstvo.

Iz Čikaga me zvao Semir Delić, naš mladić rodom iz Osmača kod Srebrenice. U Čikagu zajedno s jednom grupom vrijednih ljudi je angažovan oko brojnih aktivnosti naše zajednice. Ako Bog da za narednu godine za obilježavanje tri decenije genocida u "Sigurnoj zoni UN-a Srebrenica" u koprodukciji pripremamo jedan dokumentarni film, jednu neispričanu priču. Razgovarali smo da ove godine napravimo jednu petominutnu najavu tog filma koji ćemo premijerno pustiti narednog 11. jula u Čikagu.

Četvrtak, 6. juna 2024.

Iz Biljana kod Ključa javlja mi se Raif Hodžić, predsjednik mjesne zajednice i jedan od najaktivnijih ljudi na tom kraju kada je u pitanju kultura pamćenja na genocid u Bosanskoj krajini. Dogovoramo najvažnije detalje oko predstojeće premijere dokumentarnog filma "Biljani - kuća s pogledom na genocid" koji ćemo premijerno prikazati, ako Bog da, 9. jula ove godine u Biljanima. Film koji smo radili zadnje dvije godine i za koji mislim da je, meni je teško donositi sud i biti objektivan kada je u pitanju moj rad, sigurno jedan od onih filmova koji su s aspekta spoja relevantne dokumentacije i svjedočenja preživjelih žrtava nekako najkompletniji do sada. Široj javnosti ćemo po prvi put prezentovati neke nevjerovatne, strahovite činjenice o tom velikom nekažnjenom zločinu nad Bošnjacima Biljana kada su srpske vojne i policijske snage u ljeto 1992. godine za samo nekoliko dana ubile 258 civila ovog pitomog sela.

S Raifom preciziram neke osnovne detalje, za premijere su najvažnije stvari oko same tehnike, a tu sam apsolutno siguran da će besprijekorno sve funkcionisati, jer godinama sarađujem sa Arminom Muzaferijom i njegovim timom. Uistinu sam ponosan na njih kada je u pitanju taj nivo profesionalizma u tehničkoj organizaciji svih naših ranijih programa, od slike, zvuka, pozornice i svih onih drugih važnih segmenata.

Odmah nakon razgovora s Raifom, razgovaram s još jednim Krajišnikom iz Biljana, ratnim komandantom Amirom Avdićem, komandantom 510. oslobodilačke brigade sastava 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Dogovaramo da u drugoj polovini ovog mjeseca, kako bi se to žargonski kazalo u filmskoj industriji, napravimo prvu klapu filma o Galaji, jednom fenomenu. Galaja je šuma, prostor na području općine Sanski Most, nedaleko od sela Vrhpolje odakle će jedna grupa ljudi napraviti nevjerovatan viteški čin, zarobiti nekoliko srpskih oficira i vojnika i na taj način uspjeti sebi obezbijediti prelazak na slobodnu teritoriju, a onda se svih godina agresije hrabro boriti u sastavu 5. korpusa i kao oslobodioci se vratiti kući u septembru 1995. godine.

Ovih nekoliko dana nisam bio aktivan u montaži zbog preseljenja u jednu drugu prostoriju u neposrednoj blizini. Danas smo to okončali, tako da u nedjelju očekujem Izudina Bajrovića da snimimo naraciju za jedan od novih filmova. Preko dana ću biti u Zvorniku, radimo snimanje intervjua, vezan za tematiku prvog i jedinog oslobođenog logora Liplje kod Zvornika, a onda u povratku, u Sarajevu u noćnim satima s Izudinom ću snimiti ovaj narativni dio. Uvijek se radujem, ne samo saradnji s Izudinom, ona traje nekih 15 godina i ona je u neku ruku zaštitni znak naših dokumentarnih filmova, već s Izudinom volim razgovarati o aktuelnim temama, čovjek je koji zrači iskrenošću i od koga se uvijek da i profesionalno i ljudski mnogo toga naučiti.

(Preporod.info)