Dženaza na Drini: Velija-ef. Šetkić - svjedok jednog vremena

Dženaza na Drini: Velija-ef. Šetkić - svjedok jednog vremena

Piše: Mustafa Bećirović

Dan prije Prvog maja klanjali smo dženazu Velija-ef. Šetkiću u Holijacima, njegovom rodnom mjestu nadomak Višegrada.

Holijaci su malo selo s lijeve strane Drine. Nekoliko kilometara makadamskog puta je putovanje do zemaljskog raja iz kojeg su ljudi istjerani kamama mržnje jer su muslimani.

Dok se mnoštvo svijeta redalo u safove da klanja ikindiju na prostranoj livadi ispred kuće rahmetli Velije, ja sam ga zamišljao kao dječaka kako se igra u svojoj bašti.

Koliko je ljubavi, radosti i ushićenja imao u igri sa skrivenim tajnama u okolnim brdima s kojih se zamalo može dodirnuti oblak na nebu, koliko je potoka žuborilo njegovim djetinjstvom i koliko je životnih oluja protutnjalo kroz njegov napaćeni život?

Ako ruka njegova djetinjstva nije mogla dodirnuti Nebo sa brda Holijaka, onda je Nebo dodirnulo njegovo srce. Samo oni koji nisu poklanjali srce Božijim neprijateljima, a u netaknutoj prirodi Holijaka gdje Nebo dodiruje čistu Zemlju, "samo njima Bog upisuje iman u njihova srca i osnažuje svojim Ruhom."

Dženaza Veliji efendiji nije samo dženaza jednom čovjeku, to je dženaza jednom vemenu, vremenu ljudi čije je postojanje bilo život vjere.

Kako ćeš išta drugačije razumjeti u životu siromašnog imama iz brdovitog sela Holijaka, Orahovaca, Drinskog, pa sve do goraždanskih sela, koji govori, upućuje, poučava bez ikakvih benefita, profita, dnevnica, auta, privilegija, samo sa golemim vjerovanjem Bogu i osloncem na ono što mu zemlja Holijaka podari?

A onda svojim sinovima daje imena Muhamed, Mustafa, Ibrahim, i sve ih šalje u medresu u Sarajevo sa najmizernijom hodžinskom platom. A medresa je bila siguran put u sve što je nesigurno na dunjaluku u to vrijeme.

Mnogo je Istočna Bosna imala imama koji nisu imali današnje doktorate osim imamskih kurseva, ali su sve svoje sinove, a neki i kćeri, žrtvovali kao kurbane da održe islam kad je bilo biti vjernik isto kao držati žeravu na dlanu.

To su porodice Ahmetagića, Karamana i mnogih drugih. Njihova djeca su danas šehidi, ubijeni ceremonijalno od komšija na višegradskom mostu. Njihova su djeca danas hafizi i prevodioci Kur'ana. Njihova su djeca graditelji velikih džamija i džemata diljem Evrope kao što je Mustafa dugogodišnji glavni imam gradio u Štokholmu, evropskoj metropoli Vikinga, gdje se nastanio prognani Velija-ef. Šetkić iz višegradskog sela Holijaci.

Dok je prelijepi glas hafiza Jusufa suzio oči ljudi poredanih u safove i okrenutih prema Kibli, mogao si samo čuti tišinu, beskrajni poj ptica i blagi povjetarac koji je obasipao vesela i pobožna lica. Kada na Ahiret preseli Allahov rob njegovo putovanje i prelazak na bolji svijet, s odom radosti ispraćaju ga svjedoci, brda, doline, rijeke, drveća, ptice i vjernici. Pred njim je njegovo svjetlo i svjetlo s desne strane kao dar od Boga.

Oni koji nisu razumijevali život da ih se nosi na rukama, oni će na onaj svijet biti nošeni na rukama meleka i dobrih ljudi.

Ja sam samo jednom u životu vidio Veliju efendiju u Štokholmu kad sam ga zijaretio kao hastu. Bio je tijelom nepokretan. Moje kazivanje o Bosni pretvaralo je njegovo lice u hiljade zvijezda i Mjesec koji osvjetljava tamu. Samo se sjećam njegovog osmjeha.

Ako iko zaslužuje spomenik za hizmet i sabur svome mužu i djeci to je njegova efendinica Fatima-hanuma. Muminka je kroz hizmet svom čovjeku uvijek ista, bio pokretan ili nepokretan, zapravo, pokorna je samo Allahu. Jer, vjera nije ništa drugo, doli hizmet.

I sjetih se hurmašica efendinice Fatime. Ne postoji industrija koja može zamijesiti mlivo kao što to zamijesi ruka bosanske majke, s Bismillom. Zato je u Bosni sve ukusno gdje god bio, jer je u zalogaj stavljen glavni sastojak: ljubav prema Stvoritelju. I gorko pretvori u slatko.

Kada smo se spuštali iz Holijaka, niz brdovitu bosansku zemlju, ugledao sam ogromnu deponiju smeća pored same Drine. Stotine crnih gavranova i pasa lutalica kljucalo je i trgalo kese tražeći hranu. To me podsjetilo na zločince Istočne Bosne i one koji ih hrane i održavaju deponijom ideološke mržnje i smeća. Sjetih se i Murata Šabanovića koji je golim rukama htio dignuti u vazduh višegradsku hidrocentralu da spasi narod od pokolja.

Jesu nas ubijali, pljačkali, silovali, spaljivali, ali nas ne mogu uništiti jer u nama je posijana Božija riječ, živa i vječna. Kad nas bilo kakav vjetar raznese sa bosanskog brda, gdje god padnemo mi ponovo niknemo u bezbroj živih mladica. Bolje je da nas niko ne dira.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.

Podijeli:

Povezane vijesti