Nana Indži koja čuva Bosnu

U Karamurselu, mirnom turskom obalnom gradu, u kojem su u burnim vremenima u svojoj domovini utočište našli brojni Bošnjaci, živi nana İnci Dzajıc (Indži Džajić) čije srce kuca za Bosnu i Hercegovinu, iako je već desetljećima daleko od nje.

Nana Indži, sedamdesetpetogodišnjakinja porijeklom iz stare porodice Arslanagića, ne samo da je ponosna na svoje korijene, već ih s lahkoćom utkiva u svakodnevni život - u govoru, običajima i pričama koje prenosi svojoj porodici.

Već na prvi susret, vidljiv je njen specifični bosanski jezik, jer takav bosanski zasigurno više ne postoji.

Rječnik kojim se služi kao da je izvučen iz starih knjiga - arhaični izrazi koje koristi podsjećaju na bogatstvo jezika koje u današnjoj Bosni rijetko ko čuje. U njenom govoru, kao da se prošlost oživljava - riječi kao da pričaju priču o jednoj dalekoj, ali nezaboravljenoj domovini.

Nana Indži se prisjeća svojih mladalačkih dana i sa osmijehom evocira uspomene.

- Imala sam 17 godina kad sam se udala za mog Mesuta (Džajić), i on je imao isto toliko. Njegova porodica je iz Konjica - priča nana Indži.

U početku nije bilo jednostavno.

- Sedam godina smo živjeli sa svekrvom, a ja nisam znala ni pitu saviti - priznaje kroz smijeh.

Ali, kako to obično biva, brzo je naučila. Danas, kada se u porodici priča o najboljoj piti – onoj koja podsjeća na sarajevske buregdžinice - svi u njenoj široj porodici bez izuzetka priznaju: "Niko pitu ne pravi kao naša Indži."

Godinama, nana Indži je gradila svoj ugled, ne samo unutar svoje kuće i šire porodice, nego i cijelog Karamursela, grada koji danas odiše bosanskom tradicijom zahvaljujući njoj i njenim sunarodnjacima.

Tako je i Karamursel postao mali komad Bosne uz more.

Jedan od najslikovitijih primjera tog duha je Sebilj, sličan onom na sarajevskoj Baščaršiji - samo što se ovaj nalazi usred parka s palmama i gleda na plavetnilo mora.

Bosanski jezik u Karamurselu odzvanja na različite načine - neki ga govore tečno, dok drugi s naporom traže zaboravljene riječi svojih pradjedova.

Ali, nana Indži čuva bosanski jezik i uspomene svojih potomaka. U njenim riječima, Bosna i Hercegovina jasno živi i dalje, bez obzira koliko je daleko i koliko davno su njeni preci doputovali u Karamursel.

Troje djece nane Indži - Nurhan, Nuray i Eşref, pronašlo je svoj put, ali svako od njih nosi dio Bosne u sebi.

Najstarija kćerka, Nurhan, profesorica matematike u prestižnoj Kadıköy Anadolu Lisesi, naslijedila je majčinu ljubav prema korijenima. Nurhan je posvetila svoj život povezivanju škola između Bosne i Turske, stvarajući mostove između dvije zemlje i dva identiteta.

- Naša mama je nama centar svijeta - slažu se svi njeni sinovi i kćeri, bez obzira na to gdje ih život odvede.

Ona je oslonac porodice, autoritet čije savjete svi rado traže, a njen dom mjesto gdje se uvijek vraćaju. Karamursel je prepoznao tu vrijednost – Indži smatraju simbolom povezanosti generacija Bošnjaka u Turskoj i njihovih korijena u Bosni.

Njihovo porodično imanje, nedaleko od centra grada, priča je za sebe. U vrtu punom limuna, narandži, smokava, nara i maslina, odražavaju se rad i disciplina koji su obilježili njen život.

Svako stablo na imanju svjedok je decenija posvećenosti i brige, jednako kao i svaka njena riječ ili savjet koje dijeli s unucima.

Proveli smo tek nekoliko trenutaka s nanom Indžom, ali u njima smo osjetili toplinu njene duše i snagu njenog životnog iskustva. Iako daleko od Bosne, ona svaki dan nosi domovinu u srcu – čuva uspomene, jezik i običaje, i s ponosom ih prenosi na svoje najmilije.

Nana Indži je mnogo više od žene s obale Karamursela - ona je živa veza između prošlosti i sadašnjosti, između Bosne i Turske, između generacija koje se nikada neće zaboraviti.

(M.T./Preporod.info)